Cardiologia Croatica. 2017;12(3)

Kristina Poznanović, Ines Žada

Uvod: Arterijska hipertenzija (AH) jedan je od glavnih čimbenika pobola i smrtnosti u svijetu. Pravilno mjerenje arterijskog tlaka ključno je za dijagnosticiranje AH i praćenje terapijskog učinka. Za mjerenje se najčešće koriste živin tlakomjer, tlakomjer na pero i automatski (elektronički) tlakomjer. U nizu studija zapažena je razlika u rezultatima mjerenja s obzirom na primijenjenu metodu. (1-4) Cilj ovog rada bio je usporediti kvalitetu i točnost konvencionalnog i automatiziranog mjerenja arterijskog tlaka. Pacijenti i metode: U ovu presječnu studiju uključeno je ukupno 111 bolesnika (65 muškaraca i 46 žena) srednje dobi 65 ± 12 godina u završnom stadiju kronične bubrežne bolesti s od ranije dijagnosticiranom AH kojima se nadomješta bubrežna funkcija kroničnom hemodijalizom (HD) u Zavodu za nefrologiju KBC-a Osijek. Arterijski tlak izmjeren je prije i nakon postupka HD i to najprije tlakomjerom na pero, a potom uređajem Agedio B900 prema ESH/ESC smjernicama. Anamnestički podaci prikupljeni su iz medicinske arhive. Statistička analiza učinjena je u programu SPSS 17.0. Rezultati: Srednja vrijednost manualno izmjerenog arterijskog tlaka prije HD bila je 144 ± 22 / 81 ± 11 mmHg, a automatski izmjerenog arterijskog tlaka 159 ± 27 / 93 ± 14 mm Hg (p < 0,001). Srednja vrijednost manualno izmjerenog arterijskog tlaka nakon HD bila je 138 ± 23 / 78 ± 12 mmHg, a automatski izmjerenog arterijskog tlaka 150 ± 26 / 98 ± 17 mmHg (p < 0,001). Zaključak: Kod bolesnika u završnom stadiju kronične bubrežne bolesti zabilježena je značajna razlika automatski i manualno izmjerenih vrijednosti arterijskog tlaka, što može imati za posljedicu neodgovarajuće liječenje „neodgovarajuće izmjerenog“ arterijskog tlaka.

Martina Lovrić Benčić, Gregor Eder, Marina Mihajlović

Uvod: Mjerenje arterijskog tlaka (AT) u liječničkoj ordinaciji često ne daje potpunu informaciju o dobro ili loše reguliranoj arterijskoj hipertenziji (AH). Potpunije podatke dobivamo iz bolesničkog dnevnika samomjerenja, a najtočnije kontinuiranim 24-satnim mjerenjem AT-a (KMAT). Cilj istraživanja je utvrditi incidenciju nekontrolirane maskirane AT u bolesnika praćenih u kardiološkoj ambulanti tijekom 12 mjeseci. Pacijenti i metode: Retrospektivno su analizirani podaci za 714 bolesnika (prosječne dobi 74 ± 10,2 godine), 328 (46%) bilo je muškaraca i 386 (54%) žena. 228 (32%) bolesnika praćeno je samo zbog AH, 371 (52%) bolesnik imao je koronarnu bolest srca, a 243 (35%) dijabetes, 186 (26%) atrijsku fibrilaciju i druge komorbiditete u manjim udjelima. Svi bolesnici su imali u terapiji najmanje dva antihipertenziva, a lijekovi su obuhvaćali skupine: ACE inihibitori/ARB, beta blokatori, Ca antagonisti, dijuretici + ostala terapija ovisno o dijagnozama: statini, hipoglikemici, antikoagulantni i antiagregacijski lijekovi. Bolesnici su tijekom praćenja u dva navrata snimali KMAT. Rezultati: U prvom mjerenju KMAT-om nađeno je 157 bolesnika (22%) s vrijednostima AT-a višim od 140/90 mmHg, odnosno noću 120/80 mmHg, iako su na pregledu kod liječnika obiteljske medicine i u kardiološkoj ambulanti imali vrijednosti AT ≤ 135/85 mmHg. U kontrolnom mjerenju KMAT-om nakon 3 do 6 mjeseci od korekcije terapije uvođenjem kombiniranih antihipertenziva (posebice s tri aktivne supstance) samo 57 (8%) bolesnika imalo je i dalje nereguliranu maskiranu AT, a svi su bili dijabetičari. Zaključak: Uporaba KMAT-a nužna je za otkrivanje neregulirane maskirane AH i optimizaciju medikamentnog liječenja. Suradljivost bolesnika poboljšava se uvođenjem kombiniranih antihipertenziva. U dijabetičkih bolesnika najteže smo postizali dobro reguliranu AH.

Vedran Premužić, Ana Jelaković, Lea Katalinić, Margareta Fištrek-Prlić, Ivan Barišić, Ružica Šmalcelj, Nikolina Bašić-Jukić, Bojan Jelaković

Uvod: Seksualna disfunkcija (SD) je rani znak vaskularne bolesti u hemodijaliziranih bolesnika (1). Periferna arterijska bolest je jedan od glavnih uzroka nastanka SD dok je krutost arterija (KA) prediktor povišenog rizika kardiovaskularnog mortaliteta i morbiditeta (2, 3). Cilj rada je bio odrediti učestalost SD u našoj skupini hemodijaliziranih bolesnika te analizirati korelaciju s biljezima vaskularne bolesti. Pacijenti i metode: Od ukupno 136 bolesnika, samo 44 (32%) je pristalo sudjelovati (medijan dobi 59 godina (IQR 57-67), muškarci 70%, trajanje dijalize 61 (11-79) mjeseci). Muškarci su ispunili International Index of Erectile Function (IIEF) upitnik, dok su žene ispunile Female Sexual Function Index (FSFI) upitnik. U muškaraca je SD definirana kao ukupni zbroj ® SE Vascular Doppler System uređaja. Rezultati: U cijeloj skupini ispitanika SD je dijagnosticirana u 68% te je bila učestalija u muškaraca nego u žena (74% vs. 54%). Srednje vrijednosti PWV-a su bile 10,57 (9,2-11,6) m/s, Aix-a 43,2 (28,4-57,8) %, a ABI-a 0,87 (0,76-1,07). Bolesnici sa SD su imali značajno više vrijednosti PWV-a (p = 0,004) i tlaka pulsa (PP) (p = 0,035) dok nije bilo razlika u Aix-u i ABI-u. PWV je značajno korelirao s dobi, tjelesnom masom, dobi u trenutku započimanja hemodijalizom, glukozom i PP-om (p = 0,006; p = 0,006; p = 0,001; p = 0,002; p = 0,002). AIx je korelirao s dobi, dobi u trenutku započinjanja hemodijalizom i PP-om (p = 0,001; p = 0,001; p < 0,001). ABI nije značajno korelirao s drugim varijablama. Nije bilo razlika između dvije skupine bolesnika u laboratorijskim parametrima, indeksu tjelesne mase, dozi ultrafiltracije, dijastoličkom AT, frekvenciji srca, dijabetesu, broju antihipertenziva i pušenju. Arterijska hipertenzija je bila značajno učestalija u skupini bolesnika sa SD (х (2) = 6,89; p = 0,027) te su bili značajno stariji (p < 0,05) s kasnijim započinjanjem hemodijalize (p = 0,002). Zaključak: Samo trećina hemodijaliziranih bolesnika je pristala ispuniti upitnik što je u skladu s drugim rezultatima. Učestalost SD je vrlo visoka (68%). Bolesnici sa SD su imali značajno više vrijednosti PWV-a kao biljega krutosti velikih arterija, dok prisutnost periferne vaskularne bolesti nije bila učestalija u odnosu na druge hemodijalizirane bolesnike. Povišena KA i posljedično SD su bile značajno povezane s dobi i kasnijim započinjanjem hemodijalize. Važnost mjerenja krutosti velikih arterija se očituje u određivanju KV rizika te utjecaja na perifernu cirkulaciju u hemodijaliziranih bolesnika što je potvrđeno rezultatima.

Josipa Josipović, Ivan Kruljac, Draško Pavlović, Karmela Altabas, Siniša Šefer, Bernardica Valent Morić, Livija Šimičević, Ana Jelaković, Diana Delić-Brkljačić, Bojan Jelaković, Nataša Črne, Dajana Katičić, Tomislav Krčmar, Karlo Golubić, Marko Mornar Jelavić, Valerija Bralić-Lang, Sonja Kapun

Uvod: Prehipertenzija (preHTN) je neovisni čimbenik kardiovaskularnog rizika (KVR), a u više od 90% slučaja ima pridružene i druge čimbenike KVR. Kontinuirano mjerenje arterijskog tlaka (KMAT) je bolji predskazatelj kardiovaskularnog (KV) ishoda hipertoničara (HT) i preHTN u odnosu na ordinacijske vrijednosti arterijskog tlaka. (1, 2) Cilj ovog istraživanja je ispitati korelaciju ordinacijskih vrijednosti arterijskog tlaka (AT) s rezultatima KMAT-a u osoba mlađe životne dobi te povezanost s određenim čimbenicima KVR (dob, spol, obiteljska opterećenost, indeks tjelesne mase (ITM), centralna pretilost, pušenje i tjelesna aktivnost). Pacijenti i metode: U istraživanje je uključeno 116 osoba, srednje dobi 34,4 ± 8,9 godina (64,1% muškaraca) koji su podijeljeni u skupine s normotenzijom (NT) (13,9%), preHTN (51,3%) i neliječenom novootkrivenom HT (34,8%) prema klasifikaciji JNC-7. Isključni kriteriji su bili liječena HT, šećerna bolest, bubrežna bolest, aritmija, trudnoća, periferna aterosklerotska bolest i uzimanje nesteroidnih antireumatika. Vrijednost AT-a bila je mjerena Omron M6 automatiziranim tlakomjeračem prema smjernicama Europskog društva za hipertenziju, a potom je učinjen 24h KMAT s Mobil-O-Graph tlakomjeračem. U statističkoj analizi korišten je p-test, za sve vrijednosti p 2 uz statistički značajnu razliku u skupinama preHTN i HT prema NT. Isto vrijedi i za opseg struka (89 ± 13; 94 ± 14; 101 ± 15 cm). Za ostale čimbenike KVR nije bilo statistički značajne razlike. U skupini preHTN veći je udio ispitanika s maskiranom hipertenzijom (MH) (46,3%) u odnosu na NT (srednji AT 137/89 ± 15/10 vs. 117/74 ± 21/9 mmHg), više s dijastoličkom hipertenzijom (35%) nego sistoličkom (25,9%). U preHTN je veći udio noćne HT (48,1% vs. 14,3%) i non-dipping (NDP) statusa (20,4% vs. 14,3%) u odnosu na NT. U 91,4% osobe s potvrđena je prava hipertenzija KMAT-om. Zaključak: Prehipertenzija je često stanje i u osoba mlađe odrasle dobi povezano s višestrukim faktorima KVR. KMAT poboljšava stratifikaciju rizika u preHTN dijagnosticiranjem MH i NDP statusa kao neovisnih faktora KVR koji bi na temelju ordinacijskog mjerenja arterijskog tlaka bili svrstani u kategoriju niskog rizika.

Sandra Karanović, Vanja Ivković, Angelo Parini, Ana Jelaković, Mirta Abramović Barić, Stefano Bacchelli, Marcella Cagnati, Arrigo Francesco Giuseppe Cicero, Sergio D'addato, Daniela Degli Esposti, Mirjana Fuček, Elisa Grandi, Jelena Kos, Mario Laganović, Martina Rosticci, Dunja Rogić, Ivana Vuković Brinar, Claudio Borghi, Bojan Jelaković

Uvod: Povišena razina urične kiseline uočena je u bolesnika s primarnom hipertenzijom (HT) i prehipertenzijom (PHT). Urična kiselina povezana je s vrijednostima arterijskog tlaka u općoj populaciji još od djetinjstva, a liječenje s inhibitorima ksantin oksidaze postiže se sniženje arterijskog tlaka. Navedeno upućuje na uzročnu vezu urične kiseline na razvoj arterijske hipertenzije. Budući da su podaci za europsku, posebno ruralnu populaciju manjkavi, naš cilj je bio analizirati povezanost urata i arterijskog tlaka u dva ruralna područja, u Hrvatskoj i Italiji. Ispitanici i metode: U ovoj međunarodnoj prospektivnoj dugotrajnoj studiji s praćenjem analizirani su podaci 5162 pojedinca iz BReENa kohorte, originalno iz Brisighella Heart Study (Italija) i ENAH kohorte (Hrvatska). Od ukupnog broja uključenih 1596 (754 muškaraca, 842 žena) je bilo adekvatno za daljnje analize. Isključene su osobe liječene inhibitorima ksantin oksidaze ili antihipertenzivnom terapijom te pojedinci s eGFR < 60 ml/min (MDRD formula). Među ispitanicima bilo je 139 predhipertoničara. Rezultati: Zabilježen je statistički značajan trend u vrijednostima urične kiseline prema kategorijama arterijskog tlaka: normotenzija, prehipertenzija i hipertenzija (276 (IQ 228-330) vs. 294 (IQ 240-342) vs. 307 (IQ 252-360) (p <0.001)). Uočena je statistički značajna korelacija urične kiseline sa sistoličkim i dijastoličkim tlakom (r = 0,192; p < 0,001, r = 0,08; p < 0,001). U multivarijatnoj linearnoj regresijskoj analizi urična kiselina je bila nezavisno povezana sa sistoličkim tlakom nakon prilagodbe za dob, spol, opseg struka, HDL, LDL, TG, eGFR (beta=0,11; p < 0,001); porast od 100 umol/l urične kiseline doveo bi do porasta sistoličkog tlaka za 2,8 mmHg. U prilagođenoj multivarijatnoj logističkoj regresijskoj analizi urična kiselina bila je nezavisni prediktor za hipertenziju, osobe u 4. kvartili vrijednosti urične kiseline imale su viši rizik za hipertenzivne vrijednosti arterijskog tlaka (1,9 [1.2-3.0]), ali ne i prehipertenziju. Zaključak: U europskoj ruralnoj populaciji bez kronične bubrežne bolesti urična kiselina je povezana s arterijskim tlakom i predstavlja nezavisni prediktor za hipertenziju, ali ne i prehipertenziju. Naši rezultati u skladu su s većinom dosadašnjih studija koje ukazuju na moguću uzročnu ulogu, međutim navedeno bi trebalo ispitati u prospektivnim istraživanjima.

Vedran Premužić, Ninoslav Leko, Želimir Stipančić, Vanja Ivković, Tomislav Teskera, Sandra Karanović, Ivana Vuković Brinar, Živka Dika, Mario Laganović, Bojan Jelaković

Uvod: Bolesnici s terminalnim bubrežnim zatajenjem najčešće umiru od kardiovaskularnih (KV) incidenata, što je najčešće povezano s povišenom krutosti arterija (KA) (1). Osim dobi, KA je snažno povezana u bolesnika s kroničnom bubrežnom bolesti (KBB) s regulacijom homeostaze kalcija i fosfata (2). Endemska nefropatija (EN) je kronična tubulointersticijska nefropatija karakterizirana kasnijim nastankom arterijske hipertenzije (AH) što utječe na vrijednost KA (3). Cilj rada je bio analizirati i usporediti ukupnu i KV smrtnost u EN bolesnika s drugim bolesnicima s terminalnim bubrežnim zatajenjem na hemodijalizi. Pacijenti i metode: Uključeno je ukupno 186 hemodijaliziranih bolesnika (90 muškaraca, 96 žena; 67,35 + 13,07 godina) iz tri dijalizna centra u dva endemska područja. Učinjena su kontrolna mjerenja nakon 25 mjeseci na 97 preživjelih bolesnika (52 EN i 45 ne-EN) liječenih kroničnom hemodijalizom, 28 EN i 37 ne-EN bolesnika je umrlo (31% vs. 39%; p = 0,29) od različitih uzroka. Brahijalni arterijski tlak (AT) je bio mjeren pomoću Omron M6 uređaja, a markeri KA; brzina pulsnog vala (PWV) i augmentacijski indeks (Aix) Arteriographom prije početka srednje dijalize u tjednu. Rezultati: Nismo pronašli razlika u spolu, pušenju, vrsti vaskularnog pristupa, dozi vezača fosfata, vitamina D, AH i brahijalnog AT između dvije skupine ispitanika. Nije bilo razlika u modalitetu dijalize osim nižim dozama ultrafiltracije u EN bolesnika (p < 0,001) na početku i na kraju praćenja. EN bolesnici su bili značajno stariji (72,0 ± 37,1 vs. 62,8 ± 15,1; p < 0,001) s kasnijim započimanjem dijalize na početku i na kraju praćenja. EN bolesnici su imali niže vrijednosti fosfata (1,36 ± 0,46 vs. 1,6 1 ± 0,42; p < 0,001), umnoška Ca x P (3,11 ± 1,13 vs. 3,76 ± 1,19; p < 0,001) te iPTH (10,4 IQ 4,5-19,6 vs. 20,2 IQ 12-50; p < 0,001) i značajno niže vrijednosti PWV-a (9,2 ± 1,6 vs.10,5 ± 1,9 na početku; 9,3 ± 1,3 vs.10,5 ± 1,9 kraj praćenja; svi p < 0,001). EN bolesnici su imali kraće trajanje AH prije započimanja hemodijalizom u odnosu na ne-EN bolesnike (36 (12-84) vs. 84 (60-120) mjeseci; p < 0,001). Ne-EN bolesnici su umirali značajno češće od KV incidenata (32% vs. 12%; p = 0,001). Srednje vrijeme preživljenja je bilo značajno duže u EN skupini bolesnika (22,3 (95% CI 21,2-23.5) vs. 18.2 (95% CI 16,4-20.0) mjeseci; p < 0.001). KV smrtnost je bila niža u EN skupini bolesnika (15,0% vs. 37,8%, HR 0.32 [0.18 - 0.59]; log-rank p = 0,0004). Zaključak: EN bolesnici unatoč tome što su značajno stariji su imali niže vrijednosti PWV-a. Endemska nefropatija je nezavisan prediktor niže KA koja se razvija sporije zbog nižih vrijednosti AT, blaže AH u preterminalnim stadijima bolesti, boljoj kontroli AH tijekom hemodijalize i boljoj regulaciji kalcija i fosfata što značajno pridonosi sporijoj progresiji bubrežne bolesti i nižoj KV smrtnosti u ovoj skupini bolesnika.

Bernardica Valent Morić, Vesna Herceg-Čavrak

Europsko društvo za hipertenziju (European Society of Hypertension) je 2016. godine donijelo nove smjernice za dijagnostiku i liječenje hipertenzije u djece i adolescenata. (1) Načinjena je nova klasifikacija hipertenzije za adolescente od 16 godina i starije. Normalnim se za tu dobnu skupinu smatra arterijski tlak < 130/85 mmHg, visoko normalnim 130-139/85-89 mmHg, a hipertenzijom ≥ 140/90 mmHg, a ne prema 95 centilu. Uz mjerenje arterijskog tlaka u ordinaciji i kontinuiranim mjerenjem arterijskog tlaka (KMAT) potvrđena je korist od mjerenja arterijskog tlaka izvan ordinacije, kod kuće, jer te vrijednosti dobro koreliraju s vrijednostima KMAT a i oštećenjem ciljnih organa. Očekuje se da će mjerenje centralnog aortnog tlaka neinvazivnim metodama u djece dopuniti vaskularni profil pri kojem određujemo debljinu intime medije karotidne arterije i brzinu širenja pulsnog vala u aorti. Za sve te dijagnostičke pretrage postoje percentilne krivulje referentnih vrijednosti za djecu. Definirane su osnovne dijagnostičke pretrage koje je potrebno učiniti svakom djetetu kojem je postavljena dijagnoza arterijske hipertenzije tražeći sekundarne uzroke hipertenzije i oštećenje ciljnih organa. Osnovne pretrage su serumski kreatinin, urea, elektroliti i urati, glukoza natašte, serumski kolesterol (ukupni, HDL, LDL), trigliceridi, urin i urinokultura, albuminurija (omjer albumin/kreatinin) i proteinurija (omjer protein/kreatinin) kvantitativno te ultrazvuk srca i bubrega. Navedene su i dodatne, složenije pretrage koje se indiciraju prema kliničkoj slici i dobivenim nalazima osnovne obrade. Liječenje hipertenzije u djece i adolescenata uključuje nefarmakološke mjere (promjena prehrane, normalizacija tjelesne mase, tjelesna aktivnost), a uz indikaciju i medikamentozno liječenje. Kod visoko normalnog tlaka započinje se uvijek s nefarmakološkim mjerama liječenja. Uz dijagnozu arterijske hipertenzije, indikacije za uvođenje medikamentozne terapije su neuspjeh nefarmakološkog liječenja nakon jedne godine, simptomatska hipertenzija, sekundarna hipertenzija, oštećenje ciljnih organa i šećerna bolest. Na odluku o načinu liječenja utječu i dodatni čimbenici rizika kao obiteljska anamneza za kardiovaskularne bolesti, hiperlipidemija, bubrežna bolest ili pretilost. U hipertenzivnoj krizi (urgenciji ili emergenciji) uvijek se započinje s medikamentoznim liječenjem. Ciljna vrijednost arterijskog tlaka prema novim smjernicama definirana je za 3 skupine bolesnika: opću hipertenzivnu populaciju, djecu sa šećernom bolešću i djecu s kroničnom bubrežnom bolešću pri čemu se za druge dvije skupine preporučuju kao optimalne niže percentilne vrijednosti. Pri izboru lijeka za započimanje liječenja arterijske hipertenzije u smjernicama se navodi kao mogući prvi izbor 5 klasa lijekova: ACE inhibitori, blokatori angiotenzinskih receptora, blokatori Ca-kanala, beta-blokatori i diuretici. Za određene kliničke situacije daju se preporuke za odabir lijeka, npr. ACE inhibitor kod pridružene kronične bubrežne bolesti.

Kristina Galez Janevski, Marija Heinrich, Nada Hrstić, Žaklina Muminović, Mario Ivanuša

Uvod: Kardiovaskularna rehabilitacija (KVR) nakon akutnog kardiovaskularnog događaja smanjuje smrtnost, poboljšava funkcijski status i kvalitetu života. (1, 2) Ostaje otvorenim pitanje jesu li postupci KVR učinkoviti kod bolesnika s otprije poznatom kroničnom bubrežnom insuficijencijom (KBI). (3, 4) Cilj rada je prikazati učestalost KBI, čimbenike rizika i postupke sestrinske skrbi na ambulantnoj KVR. Pacijenti i metode: Retrospektivno su pregledane povijesti svih bolesnika uključenih u program ambulantne KVR u Poliklinici za prevenciju kardiovaskularnih bolesti i rehabilitaciju u Zagrebu u razdoblju od 28. 11. 2013. do 13. 1. 2017. godine. Uključeni su svi bolesnici s KBI (eGFR 2). Podaci su analizirani metodama deskriptivne statistike. Rezultati: U istraživanje bilo je uključeno ukupno 17 bolesnika i to 9 žena i 8 muškaraca. Životna dob bolesnika iznosila je 62,12±12,86 za muškarce i 68,89±7,39 godina za žene. Ukupno 15 (88%) bolesnika bilo je u III., dok je dvoje bilo u IV. stupnju KBI. Bolest je prosječno trajala 16,5 godina. Kod 9 bolesnika registrirana je unilateralna nefrektomija, kod 4 transplatacija bubrega, kod 3 kronični glomerulonefritis te kod jednog policistična bolest bubrega. Učestalost čimbenika rizika iznosila je: arterijska hipertenzija (100%), dislipidemija (44%), povišen indeks tjelesne mase (44%), dijabetes (44%) te aktivno pušenje (12%). Najčešće sestrinske dijagnoze bile su: neupućenost u važnost usvajanja zdravih navika, neupućenost u važnost pridržavanja propisane farmakoterapije i njene moguće nuspojave, smanjeno podnošenje napora i potreba korekcije ograničenja opterećenja te nedovoljna upućenost u postupak KVR. Od sestrinskih intervencija korišteno je prikupljanje podataka o dijagnozi, terapiji, navikama, socijalnoj podršci, očekivanjima bolesnika i njegovim kognitivnim sposobnostima, izračun antropometrijskih pokazatelja, terapijska edukacija o značaju čimbenika rizika, dijetoterapiji i farmakoterapiji, uočavanje promjena psihičkog stanja bolesnika te motivacija i pružanje podrške. Funkcijska kardiorespiratorna sposobnost se poboljšala kod većine bolesnika, s prosječnih 5,7 na početku na 7,3 MET-a na kraju programa KVR. Zaključak: Bolesnici s KBI bili su stariji, imaju više komorbiditeta i dulje trajanje osnovne bolesti od ostalih bolesnika u programu ambulantne KVR. Individualnim pristupom, učestalijim kontrolama te pojačanim nadzorom cijelog tima postignut je dobar rezultat i nije registrirano pogoršanje bubrežne bolesti.

Josip Anđelo Borovac, Joško Božić, Tina Tičinović Kurir

Aim: Plasma-based biomarkers of functional cardiovascular and hemodynamic status have been fundamental discoveries that propelled modern clinical cardiology. The aim of this work was to provide a review of catestatin – a novel cardiac biomarker that might provide higher sensitivity and specificity in pinpointing and detecting specific phases of cardiovascular pathology progression, with the emphasis on arterial blood pressure. Materials and methods: An extensive literature search has been performed using the MEDLINE (PubMed) database to retrieve data from high-impact clinical trials and basic studies. Results: Based on the analysis of thirty original research studies that were selected among 75 screened articles, catestatin, a 21-amino acid residue that is proteolytically cleaved from chromogranin A is a promising novel biomarker of arterial blood pressure. Its physiological relevance lies in the ability to inhibit catecholamine secretion from adrenal chromaffin cells. Preliminary in vivo studies performed in humans demonstrated that catestatin exhibited direct vasoactive effects through marked vasodilation of blood vessels, especially in women. Furthermore, plasma concentrations of catestatin were consistently decreased in hypertensive subjects. In rat models, catestatin promoted the augmented release of histamine from mast cells and thus supported vasodilatory action. In addition, chronic administration of catestatin in rats induced cardioprotection, decreased sympathetic drive and improved autonomic function in subjects with hypertensive cardiomyopathy. In acute coronary syndromes, human subjects with ST-elevation myocardial infarction (STEMI) and unstable angina pectoris (UAP) had significantly lower levels of plasma catestatin compared to control groups. Conclusion: Plasma catestatin levels are inversely correlated with hypertension phenotype, especially in the early stages of hypertension development. Available data suggests that catestatin might play an important pathophysiological role in early hypertension as well as other pleiotropic cardioprotective roles. All of this makes catestatin worthy of further examination, especially in the light of preventive and therapeutic clinical applications.

Ingrid Prkačin, Darko Blašković, Ivona Kovačević, Matea Kovačić, Petra Vrdoljak, Helena Zorko, Tena Čižmešija

Denervacija bubrežnih arterija (DBA) minimalno je invazivan način liječenja refraktorne rezistentne hipertenzije (RH) kojom se smanjuje tonus simpatičkog živčanog sustava selektivnom ablacijom živčanih ogranaka u stijenci bubrežnih arterija. DBA je dodatna metoda liječenja RH na optimalno liječenje kombiniranom antihipertenzivnom terapijom koja uključuje 3 i više lijekova iz različitih antihipertenzivnih skupina uključujući diuretik. (1-3) Nakon isključenja sekundarnih uzroka, neadekvatnog mjerenja arterijskog tlaka (AT) i nesuradljivosti, pacijenti se uključuju u postupak pripreme za DBA. Svi pacijenti prije DBA imaju MSCT (MR) angiografiju bubrežnih arterija radi isključenja anatomskih zapreka. U sklopu premedikacije DBA provodi se antitrombotska terapija, heparinizacija, analgezija (10-20 mg morfija i.v.) i sedacija koju provodi hipertenziolog u sali, uz interventnog radiologa koji postavlja uvodnicu promjera 2 mm (6 Fr) u femoralnu arteriju. Kroz uvodnicu se uvodi kateter za kateterizaciju bubrežnih arterija (angiografija) te se kroz kateter ubrizgava nitroglicerin kako bi se spriječila mogućnost nastanka spazma arterije. Nakon toga uvodi se Symplicity ablacijski kateter s kružnom elektrodom na vrhu kojom se isporučuje radiofrekventna struja na točke ablacije (4-8), koja se izvodi od distalnog prema proksimalnom dijelu, povlačenjem katetera i rotiranjem vrha duž cirkumferencije bubrežnih arterija. Generator radiofrekventne struje mjeri impedanciju između vrha katetera i stijenke žile i isporučuje energiju 120 sekundi koliko traje pojedinačna DBA. Za statističku analizu korišten je program STATISTICA 10, 2011 softwer, uz razinu značajnosti P < 0,001. DBA je provedena u 9 pacijenata (prosječne dobi 63 ± 6 godina, 7 žena/2 muškarca), koji su praćeni na kontrolama 1, 3, 6 i 12 mjeseci. Početne vrijednosti AT bile su 195 ± 21 za sistolički/ 107 ± 26 mmHg za dijastolički. Prosječni broj antihipertenzivnih lijekova 6,7 ±1. Nakon DBA prati se značajno smanjenje AT (sistolički: 145 ± 13; 140 ± 17; 141 ± 15; 135 ± 12 / dijastolički: 84 ± 6; 82 ± 9; 79 ± 9; 72 ± 6 mmHg) uz P < 0,001. Najznačajniji pad AT bilježen je u bolesnika s apnejom u snu (30% pacijenata, sniženje AT za više od 26,5/14,7 mmHg), te u bolesnika kojima je učinjena ablacija na više od 6 točaka na svakoj bubrežnoj arteriji (60% pacijenata). Unutar 6 mjeseci prosječan broj antihipertenzivnih lijekova ostao je nepromijenjen (važno da se objektivizira učinak DBA). Broj antihipertenzivnih lijekova je smanjen nakon 6 i 12 mjeseci (4,5±1). Tijekom DBA bol je bila kupirana, nije zabilježeno neposrednjih niti kasnijih komplikacija DBA (MSCT/MR bubrežnih arterija nakon 6-12 mjeseci), bubrežna funkcija je bila stabilna (procijenjen eGFR unutar G2 stadija prije i poslije DBA). Dokazana je dugoročna sigurnost i učinkovitost DBA na smanjenje AT u bolesnika s refraktornom RH čime se omogućuje bolja kontrola hipertenzije, a time i smanjenje rizika od kardiovaskularne smrtnosti.

Ingrid Prkačin, Vesna Đermanović Dobrota, Ivona Kovačević, Matea Kovačić, Petra Vrdoljak, Helena Zorko, Eva Kos

Uvod: Rezistentna hipertenzija (RH) je poseban oblik arterijske hipertenzije koja zahtijeva liječenje s tri i više antihipertenzivna lijeka u optimalnim dozama od kojih je jedan diuretik, a povezana je s povišenim rizikom kardiovaskularnih bolesti. (1-3) Cilj ove studije bio je istražiti učinak lijekova za sniženje povišenih urata (urate-lowering therapy/ULT) na arterijski tlak (AT) u pacijenata s rezistentnom hipertenzijom (RHp) koji imaju hiperuricemiju. Pacijenti i metode: Ispitanici su podijeljeni u 2 grupe: u 50% je uveden ULT, a bili su usporedivi obzirom na duljinu trajanja arterijske hipertenzije, dob, spol, razinu hiperuricemije (razine urata od 367-605 umol/L) i antihipertenzivne lijekove (iz istih skupina antihipertenziva u usporednim dozama i broju). Svi su bili iz gradskog područja. Bolesnici s gihtom su isključeni iz studije. AT je mjeren ambulantno (Microlife tlakomjer, srednja vrijednost od 3 mjerenja) u RHp prije i nakon šest tjedana studije (isti ispitivač, isto doba dana, isti tlakomjer). Ispitanicima je procjenjena bubrežna funkcija (eGFR) uporabom Modification of Diet in Renal Disease Study (MDRD). Svi ispitanici su imali potpisanu suglasnost. Podaci su statistički analizirani sa STATA/IC verzija 11.1. uz razinu značajnosti p < 0,05. Rezultati: Iz registra bolesnika s RH KB Merkur, uključeno je 50 RHp s hiperuricemijom. Vrijeme trajanja RH bilo je 11 ± 6 godina. Prosječan broj antihipertenzivnih lijekova bio je 6,7 (4-8), od toga 100% diuretici (62% tiazidi, 38% indapamid), 100% inhibitori angiotenzin konvertirajućeg enzima (ACEI) ili blokatori angiotenzinskih receptora, 94% antagonisti kalcija, 82% beta blokatori (nebivolol ili karvedilol), 64% antihipertenzivi s centralnim djelovanjem, 26% alfa blokatori, 8% vazodilatatori, 24% antagonisti mineralokortikoidnih receptora (spironolakton 50 mg ili eplerenon 25mg). Pacijenti su podijeljeni u dvije grupe: G1 kojima je uveden ULT: u 20 RHp Alopurinol u dozi 200 mg i 5 RHp Adenuric u dozi 120mg. Grupu G2 činilo je 25 RHp koji nisu uzimali ULT. U obje grupe uključeno je 12M/13F, srednje dobi 68 ± 7 godina (grupa 1) i 67 ± 8 godina (grupa 2). Procijenjenu eGFR ≥ 60 mL/min/ 1.73 m2 (stadij 1 i 2) imalo je 62% G1 i 60% G2. 38% RHp iz G1 stadij 3 (24%) i stadij 4 (14%). U G2 40% RHp stadij 3 (25%) i 4 (15%). U G1 nakon 6 tjedana uzimanja ULT (provjerena je suradljivost brojanjem blistera) utvrđeno je dodatno značajno sniženje AT: sistoličkog za 9,8 mmHg/dijastoličkog za 8,0 mmHg. Razlika između ispitanika kao niti izračun eGFR MDRD na početku i nakon 6 tjedana nije utvrđen (p=0.05). Zaključak: Dobiveni podatci upućuju na mogućnost dodatne kontrole tlaka RHp dodavanjem ULT-a bez pogoršanja bubrežne funkcije, uz činjenicu da liječenje tiazidima povisuje urate. Korištenjem ULT na molekularnoj razini dolazi do smanjenja oksidativnog stresa čime bi se mogao objasniti dodatni značajan učinak na sniženje AT, čime se otvara mogućnost šire primjene ove skupine lijekova.

Mario Šafer, Vedran Pašara, Dunja Vujčić, Aleksandra Lukić, Mirela Jozičić, Dubravka Mihaljević

Uvod: Parametri središnje hemodinamike, poput centralnog aortalnog tlaka i brzine pulsnog vala, rizični su čimbenici kardiovaskularnog pobola i smrtnosti. Niz studija zabilježio je njihove značajne otklone kod bolesnika sa završnim stadijem kronične bubrežne bolesti (KBB). Cilj ove studije bio je ispitati utjecaj jednog postupka hemodijalize (HD) i tipa krvožilnog pristupa na parametre središnje hemodinamike. Ispitanici i metode: U ovu presječnu studiju uključeno je ukupno 111 bolesnika (65 muškaraca i 46 žena) srednje dobi 65 ± 12 godina u završnom stadiju KBB kojima se nadomješta bubrežna funkcija kroničnom HD u Zavodu za nefrologiju Kliničkog bolničkog centra Osijek. Isključni kriteriji bili su nadomještanje bubrežne funkcije kroničnom HD kraće od tri mjeseca i stanje nakon amputacije udova. Parametri središnje hemodinamike izmjereni su uređajem Agedio B900 prije i nakon jednog postupka HD radi procjene utjecaja HD na središnju hemodinamiku. Anamnestički podaci prikupljeni su iz medicinske arhive. Statistička obrada učinjena je programom SPSS 17.0. Rezultati: Zabilježen je značajan pad vrijednosti središnjeg sistoličkog aortalnog tlaka, središnjeg dijastoličkog aortalnog tlaka i brzine pulsnog vala nakon HD (p < 0,001). Brzina pulsnog vala, augmentacijski tlak i augmentacijski indeks rasli su s dobi (p < 0,001). U bolesnika s pratećom šećernom bolesti zabilježene su više vrijednosti središnjeg sistoličkog aortalnog tlaka prije HD (p = 0,012), središnjeg sistoličkog aortalnog tlaka nakon HD (p = 0,002) i brzine pulsnog vala nakon HD (p = 0,036) u odnosu na ostale bolesnike liječene HD. Nije zabilježena povezanost tipa krvožilnog pristupa s promatranim parametrima središnje hemodinamike. Zaključak: Starija dob i prateća šećerna bolest negativno su povezani s vrijednostima parametara središnje hemodinamike kod bolesnika u završnom stadiju KBB kojima se nadomješta bubrežna funkcija kroničnom HD. Čini se da tip krvožilnog pristupa nije utjecao na promatrane parametre središnje hemodinamike.

Violeta Arbanas, Iria Rabar

Uvod: Životne navike su način života vezana za zdravstvenu kulturu, profesionalnu orijentaciju, tjelesnu aktivnost i prehrambene navike. (1-3) Pacijenti i metode: Retrospektivno su pregledani zdravstveni kartoni pacijenata koji boluju od arterijske bolesti i šećerne bolesti tipa 1 ili 2, kao i pacijenti kod kojih postoji dijagnoza pretilosti. Osobe su nasumično odabrane te smo pokušali prikupiti podatke koji su obuhvaćali životne navike osoba koje se liječe u ambulanti, aktivnostima kojima se ugrožava zdravstveno stanje, procjeni zdravstvenog stanja, tjelesnoj težini, pušačkim navikama i stresorima u obitelji i na radnom mjestu. Rezultati: U istraživanje je bilo uključeno 42 osobe od toga 36 muškaraca i 6 žena. Životna dob je iznosila prosječno 51 godinu za muškarce i 54 godine za žene. Zaključak: Životni stil većine ispitanika utječe nepovoljno na zdravstveno stanje te postoji pojačan rizik od nastanka metaboličkog sindroma, s obzirom na prisustvo jednog ili više čimbenika rizika.

Ivančica Levanić, Suzana Vidrih

Uvod: Mentalno zdravlje Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) definirala je kao stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom, može raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi zajednici (SZO; 2001). Prema definiciji SZO duševno zdravlje dio je općeg zdravlja, a ne samo odsutnost bolesti. S jedne se strane govori o pozitivnim obilježjima mentalnog zdravlja (što ono obuhvaća), a s druge strane o negativnim obilježjima mentalnog zdravlja – kroz odsustvo elemenata zdravlja, odnosno kroz prisutnost mentalnih poremećaja. U pozitivna obilježja mentalnog zdravlja ubrajaju se varijable kao što su: optimizam, energičnost, vitalnost, dobro socijalno funkcioniranje, dobro kognitivno funkcioniranje, visoko samopoštovanje, zadovoljstvo životom. Sve ove varijable ujedno međusobno pozitivno koreliraju, a tako koreliraju i s tjelesnim zdravljem. Prevladavanje kroničnih bolesti nad akutnima, kao najvažnija promjena u zdravlju i pobolijevanju suvremene populacije ljudi, olakšalo je prepoznavanje socijalnih i psiholoških utjecaja na zdravlje ljudi. Arterijska hipertenzija jedna je od najčešćih bolesti današnjice, u 95% slučajeva je nepoznata uzroka, no poveznica svakako leži u narušenom mentalnom zdravlju. Arterijska hipertenzija je uzročnik velikog broja bolesti suvremenog čovječanstva koje skraćuju ljudski vijek. U općoj populaciji hipertenzija je glavni i neovisan čimbenik rizika za razvoj i smrtnost od kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih bolesti. Arterijski tlak produkt je srčanog minutnog volumena i ukupnog perifernog otpora. Arterijska hipertenzija može se javiti bez ikakvih simptoma, stoga je najvažnije rano otkrivanje oboljenja te stalni nadzor krvnog tlaka u svrhu sprečavanja razvitka mogućih komplikacija. Prikaz slučaja: Prikazujemo bolesnicu u dobi od 18 godina koja je obrađivana na odjelu nefrologije radi paroksizma povišenog arterijskog tlaka praćenih tahikardijom. Bolesnica je imala tegobe unazad mjesec dana od prijema. Navodi da ima probleme s nesanicom, opisuje panične napadaje, iznosi nedefinirane strahove, depresivna promišljanja iz moralne i zdravstvene sfere, studentica je i iskazuje nezadovoljstvo upisanim fakultetom. Navodi gubitak apetita te da je smršavila 6 kg u razdoblju od 6 mjeseci, indeksa tjelesne mase 19,6. Negira konzumaciju kave, alkohola, cigareta i droga, do sada navodi da je bila zdrava i ne uzima kroničnu terapiju. Tijekom boravka učinjena je hormonska obrada, ehokardiografija, ergometrija, 25-satno snimanje EKG-a, 24-satno kontinuirano mjerenje arterijskog tlaka, ultrazvučni pregled abdomena te je utvrđeno da nema značajnih odstupanja od referentnih vrijednosti. Pregledana je od strane psihijatra po čijoj je preporuci uvedena sedativna i antidepresivna terapija. Zaključak: Medicinska sestra ima vrlo veliku ulogu u edukaciji pacijenta oboljelog od arterijske hipertenzije, ali isto tako ona je ujedno i podrška pacijentu. Briga za mentalno zdravlje treba početi što ranije. U ovom procesu, zadatak sestre je da aktivno sudjeluje u promociji zdravlja i zdravog načina života.

Daniela Lončar, Emir Tulumović, Denis Mršić, Hazim Tulumović, Amira Bijedić, Irma Bijedić, Elnur Smajić, Semir Malić

Uvod: Arterijska hipertenzija poslije transplantacije bubrega se prema preporukama JNC VII definira kao arterijski tlak > 140/90 mmHg. Prema ovoj definiciji, 75–90% bolesnika s transplantiranim bubregom ima arterijsku hipertenziju (1). Patogeneza hipertenzije kod bolesnika s transplantiranim bubregom uključuje kvalitet bubrega koji se presađuje, akutno odbacivanje alografta, primjenu blokatora kalcineurina (ciklosporin više nego takrolimus), stenozu renalne arterije alografta, stepen funkcije alografta, hronična imunska i neimunska oštećenja alografta i ponovni ili de novo razvoj glomerulonefritisa (2). Arterijska hipertenzija korelira s kardiovaskularnim bolestima poslije transplantacije (3). Svako povećanje srednjeg arterijskog tlaka za 10 mmHg nezavisno je udruženo s progresivnim povećanjem koncentrične hipertrofije lijevog ventrikula, razvojem de novo srčane slabosti i de novo ishemijske bolesti srca (4). Kardiovaskularne bolesti su glavni uzrok morbiditeta i mortaliteta u pacijenata poslije transplantacije bubrega. Cilj rada je utvrditi učestalost arterijske hipertenzije, primjenu antihipertenziva i učestalost kardiovaskularnih bolesti u skupini pacijenata s transplantiranim bubregom. Pacijenti i metode: U Klinici za interne bolesti Univerzitetsko-kliničkog centra Tuzla provedeno je prospektivno istraživanje kojim je obuhvaćeno 77 pacijenata s transplantiranim bubregom. Svim pacijentima uzeti su anamnestički podaci i učinjeni su fizikalni pregled, 12-kanalni elektrokardiogram i ehokardiografski pregled. Arterijska hipertenzija je definirana kao sistolički arterijski tlak (SBP) ≥ 140 i / ili dijastolički arterijski tlak (DBP) ≥ 90 mmHg. Rezultati: U istraživanje je uključeno 77 pacijenata – 51 muškarac (66,2%) i 26 žena (33,8%). Prosječna životna dob iznosila je 42,2 ± 1,7 godinu. Srednje trajanje dijalize prije transplantacije bubrega bilo je 43,0 ± 9,2 mjeseca. Prosječno vrijeme nakon transplantacije bubrega iznosilo je 109,2 ± 116,6 mjeseci. Učestalost arterijske hipertenzije u pacijenata s transplantiranim bubregom bila je 55,8%, prosječne vrijednosti arterijskog tlaka 155-90 ± 15,5 mmHg. 39% ispitanika liječeno jednom skupinom antihipertenziva, blokatorima kalcijevih kanala 76,1%, ACI inhibitorima 10%, beta blokatorima 7% i diuretikom 7%. S 2 skupine antihipertenziva liječeno je 37,7%, i to 37,9% kombinacijom blokatora kalcijevih kanala i ACE inhibitorima, 17,2% kombinacijom ACE inhibitora i beta blokatora, 31% kombinacijom blokatora kalcijevih kanala i beta blokatora, 3,5% kombinacijom ACE inhibitora i diuretika 6,9% kombinacijom blokatora kalcijevih kanala i diuretika kombinacijom te 3,5% kombinacijom beta blokatora i diuretika. Sa 3 skupine antihipertenziva liječeno je 15,6%, kombinacijom ACE inhibitora, blokatora kalcijevih kanala i diuretikom. U 7,8% preporučene su higijensko-dijetetske mjere. Blokatori kalcijevih kanala su najčešće propisivani lijekovi, slijede ACE inhibitori, beta blokatori i diuretici. U 69,8% pacijenata s transplantiranim bubregom je dobro kontroliran arterijski tlak. U 40,3% pacijenata s hipertenzijom prosječna vrijednost arterijskog tlaka iznosila je 169-95 ± 16,37 mmHg. Od pratećih kardiovaskularnih bolesti registrirani su hipertofija lijeve klijetke (41,2%), koronarna bolest srca (11,7%), kongestivno zatajivanje srca (3,3%), poremećaj ritma srca (7,8%). Ehokardiografski su registrirana dijastolička disfunkcija lijeve klijetke (41,6%), trikuspidna regurgitacija (15,6%), mitralna regurgitacija (29,9%), aortna regurgitacija (11,7%), manja količina perikardijalnog izljeva kod 2 ispitanika te mitralna stenoza i aortna stenoza svaka kod 1 ispitanika. Zaključak: Postoji visoka učestalost arterijske hipertenzije i kardiovaskularnih bolesti u pacijenata s transplantiranim bubregom.

Mladen Vuljak

Uvod: Arterijska hipertenzija je jedna od najčešćih bolesti u razvijenim zemljama svijeta i jedan od najvažnijih čimbenika za razvoj kronične bubrežne bolesti (KBB). Hrvatska se po tom pitanju ne razlikuje od ostatka svijeta tako da je vodeći uzrok nastanka KBB i uremije dijabetička nefropatija i hipertenzivna nefroangioskleroza. Između arterijske hipertenzije i kroničnih bolesti bubrega postoji višestruka veza. Dugogodišnja neliječena ili neadekvatno liječena hipertenzija može biti uzrok zatajenja bubrega, ali isto tako pogoršanje bubrežne funkcije može uzrokovati porast arterijskog tlaka. Dobra kontrola arterijskog tlaka može usporiti napredovanje KBB i smanjiti mogućnost nastanka završnog stadija zatajenja bubrega, a isto tako može smanjiti rizik od nastanka srčano-žilnih bolesti koje su najčešći uzrok pobola i smrti kako u općoj populaciji tako i u kroničnih bubrežnih bolesnika. Cilj istraživanja je prikazati duljinu liječenja u objedinjenom hitnom bolničkom prijemu koja je potrebna radi korekcije visokih vrijednosti arterijskog tlaka. Pacijenti i metode: U istraživanje je uključeno je 12 muškaraca rođenih između 1946. i 1976. godine i 12 žena rođenih između 1935. i 1961. godine s visokim vrijednostima arterijskog tlaka koji su liječeni u Objedinjenom hitnom bolničkom prijemu Opće bolnice Virovitica. Svim ispitanicima uključena je terapija fiksnom kombinacijom ramiprila i amlodipina 10mg/10mg uz kontrolu arterijskog tlaka tijekom iduća dva sata. Rezultati: Početne srednje vrijednosti sistoličkog arterijskog tlaka iznosile su 169 mmHg, a dijastoličkog arterijskog tlaka 100 mmHg u ležećem položaju. U svih ispitanika 12-kanalni EKG je bio uredan – sinus ritam, frekvencije srca od 55 do 123/min. Kontrolna mjerenja vrijednosti arterijskog tlaka nakon dva sata od primjene fiksne kombinacije ramiprila i amlodipina 10mg/10mg utvrdila su srednju vrijednost sistoličkog arterijskog tlaka od 140 mmHg i srednju vrijednost dijastoličkog arterijskog tlaka od 84 mmHg. Zaključak: Dva sata nakon peroralne primjene fiksne kombinacije ramiprila i amlodipina 10mg/10mg u objedinjenom hitnom bolničkom prijemu bolesnici su bili otpušteni kući. Rezultati istraživanja ukazuju da se korekcija visokih vrijednosti arterijskog tlaka može istom terapijom korigirati i u ambulanti obiteljske medicine uz zadržavanje u čekaonici do 2 sata uz jedno kontrolno mjerenje arterijskog tlaka.

Nikolina Bukal, Ninoslav Leko

Uvod: Prevalencija arterijske hipertenzije u bolesnika na dijalizi je velika, a kardiovaskularne komplikacije koje predstavljaju najčešći uzrok morbiditeta i mortaliteta su česte. Pacijenti i metode: Na Odjelu za nefrologiju i dijalizu OB “Dr. J.Benčević” u Slavonskom Brodu provedeno je prospektivno istraživanje čiji je cilj bio utvrditi učestalost arterijske hipertenzije u bolesnika, skupine antihipertenzivnih lijekova koje koriste, te kako je kontrolirana arterijska hipertenzija u navedenih bolesnika. Istraživanjem je obuhvaćen 91 bolesnik liječen hemodijalizom. Procjena arterijske hipertenzije učinjena je mjerenjem arterijskog tlaka sa sfingomanometrom prema ESH/ESC smjernicama prije, tijekom i po završetku postupka dijalize te u kućnim uvjetima između postupaka dijalize. Arterijska hipertenzija je definirana kao sistolički arterijski tlak (SBP) ≥ 140 i/ili dijastolički arterijski tlak (DBP) ≥ 90 mmHg (1 mmHg = 0,133 kPa). Rezultati: Istraživanjem se dokazala visoka učestalost arterijske hipertenzije u bolesnika na hemodijalizi u 69,23% (63 bolesnika), podjednako zastupljena u oba spola. Prosječne vrijednosti arterijskog tlaka su bile 145-85 ± 15,61 mmHg. U 16,01% bolesnika (15 ispitanika) zabilježene su visoke vrijednosti arterijskog tlaka te je učinjena korekcija antihipertenzivne terapije. Najčešće propisivani antihipertenzivni lijekovi su blokatori kalcijskih kanala, potom beta blokatori i ACE inhibitori te alfa blokatori. Jednom vrstom antihipertenzivnih lijekova liječeno je 36,50% bolesnika, sa 2 vrste 38,09% bolesnika, 14,28% bolesnika sa 3 vrste antihipertenzivnih lijekova, a sa 4 i više antihipertenzivnih lijekova liječeno je 11,11% bolesnika. Zaključak: Prevalencija arterijske hipertenzije u bolesnika na dijalizi u Slavonskom Brodu je visoka, a ukoliko nije dobro regulirana predstavlja značajan rizik za razvoj kardiovaskularnih komplikacija. Najčešće propisivani antihipertenzivni lijekovi su blokatori kalcijskih kanala.

Iva Majurec, Lidija Orlić, Ivan Jakopčić, Vesna Lukenda Žanko, Marina Colić, Josipa Josipović, Sandra Milić, Draško Pavlović, Ivana Mikolašević

Uvod: Prijašnje studije pokazale su da je preostala bubrežna funkcija važniji pokazatelj preživljenja, morbiditeta i kvalitete života pacijenata nego propisana, odnosno dobivena dijaliza. Cilj ove studije bio je istražiti koji klinički i laboratorijski parametri su povezani s preostalom diurezom. Pacijenti i metode: Analizirali smo 206 pacijenata (120 muških) na kroničnoj hemodijalizi (HD), srednje dobi 67,8 ± 13,2 godina. Prosječna duljina trajanja nadomjesne bubrežne terapije bila je 56,6 ± 66,4 mjeseci. Rezultati: Nismo utvrdili niti jednu značajnu povezanost između preostale diureze te dobi, spola i prisutnosti arterijske hipertenzije, odnosno koronarne bolesti srca. Unutar proučenih laboratorijskih testova samo su serumski kalij (r = -0,143; p = 0,05) i serumski kreatinin (r = 0,181; p = 0,01) pokazali značaju korelaciju s preostalom diurezom. Nadalje, duljina trajanja hemodijalize (r = -0,339; p < 0,0001), prisutnost šećerne bolesti (-0,173; p = 0,02), tjedni porast tjelesne mase između hemodijaliza (r = -0,185; p = 0,01) te hipotenzivne krize tijekom HD (r = -0,188; p = 0,009) pokazali su značajno negativnu korelaciju s preostalom bubrežnom funkcijom. S druge strane, kardiotorakalni indeks (r = 0,217; p = 0,01), uporaba diuretika (r = 0,326; p < 0,0001), dnevna doza diuretika (r = 0,276; p = 0,0001), uporaba ACE-I/ARB-ova (r = 0,148; p = 0,04), blokatora kalcijevih kanala (r = 0,152; p = 0,03), sistolički tlak prije (r = 0,148; p = 0,04) i nakon HD (r = 0,263; p = 0,0002), dijastolički tlak prije početka HD (r = 0,149; p = 0,04) te poslije (r = 0,244; p = 0,0007) pokazali su značajnu pozitivnu korelaciju s preostalom bubrežnom funkcijom. Zaključak: Upotreba diuretika, ACE-I/ARB-ova, blokatora kalcijevih kanala, tjedni porast tjelesne mase između hemodijaliza, sistolički i dijastolički tlak prije HD te posebno sistolički i dijastolički tlak poslije HD pokazali su značajnu povezanost s očuvanom bubrežnom funkcijom.

Suzana Vidrih, Ivančica Levanić

Na genetsku predodređenost, postnatalni razvoj i neke metaboličke poremećaje teško se može utjecati, međutim postoji veliki dio čimbenika vezanih uz način života koji su promjenjivi. Upravo oni su centar pažnje medicinskih sestara jer tu one svojim djelovanjem na prividno zdravog ili bolesnog pojedinca mogu utjecati. Poučavanjem zdravstveni djelatnici u prvom redu pružaju pravovremenu informaciju i rade na osvješćivanju bolesti koja ima ozbiljne posljedice. Potom edukaciju usmjeravaju na zdrave životne navike kao što su regulacija tjelesne težine, promjene prehrambenih navika, dijetetske mjere, rješavanje štetnih navika, pojačanu tjelesnu aktivnost i tehnike eliminacije stresa. Psihički zdrava osoba postavlja ciljeve i ulaže napor da ih ostvari. Visoko je motivirana i spremna je iskoristiti pruženu priliku. S druge strane, niska razina aspiracija dovodi do pasivnosti. Iako evidentno nezadovoljni, takvi pojedinci neće poduzeti ništa kako bi promijenili svoju situaciju. Mentalno zdravlje SZO opisuje kao „stanje u kojem osoba ostvaruje svoje sposobnosti, može se nositi sa stresom svakodnevnog života, raditi produktivno i plodno i pridonositi svojoj zajednici“. Na mentalno zdravlje mogu utjecati mnogi čimbenici uključujući biološke, psihološke i socijalne čimbenike. Dobro psihičko zdravlje djelomično je odraz prihvatljive razine uspjeha u svladavanju svakodnevnih izazova. Kompetentna osoba raspolaže adekvatnim resursima za suočavanje i rješavanje s različitim stresnim situacijama koje u konačnici dovode do zdravih životnih navika i samim tim poboljšanju kvalitete života.

Andrej Belančić, Marija Krpina, Sanja Klobučar Majanović

Uvod: Arterijska hipertenzija veliki je javnozdravstveni problem u svijetu. Primarna hipertenzija čini 85-95% slučajeva arterijske hipertenzije, dok je sekundarna puno rjeđa. Primarni hiperparatireoidizam (PHPT) je rijedak uzrok sekundarne hipertenzije. Točan mehanizam porasta arterijskog tlaka u sklopu PHPT nije u cijelosti razjašnjen. Osim direktnog učinka hiperkalcemije na kontrakciju mišićnih vlakana arterijske stijenke, smatra se da paratiroidni hormon (PTH) doprinosi povećanom tonusu simpatikusa i aktivaciji sustava renin-angiotenzin-aldosteron. Prikaz slučaja: 64-godišnja bolesnica s arterijskom hipertenzijom i dislipidemijom unatoč redovitom uzimanju terapije antihipertenzivima (ACE-inhibitor, hidroklorotiazid, beta-blokator, antagonist kalcijevih kanala) godinama je imala nezadovoljavajuće regulirane vrijednosti arterijskog tlaka uz povremene skokove i do 230/110 mmHg. U sklopu endokrinološke obrade osteoporoze 2010. godine dijagnosticiran joj je primarni hiperparatireoidizam (Ca 2,94 mmol/L, P 0,82 mmol/L, PTH 36 pmol/L). Nakon ultrazvučno verificiranog adenoma lijeve donje doštitne žlijezde (PTH u punktatu > 150 pmol/L) učini se adenomektomija 2011. godine. Postoperativno, vrijednosti Ca (2,61 mmol/L) i PTH (16,4 pmol/L) ostaju povišene. Opetovane slikovne pretrage (ultrazvuk vrata, scintigrafija 99mTc-MIBI-jem) nisu ukazivale na znakove hiperfunkcionalnog ili ektopičnog paratireoidnog tkiva. Funkcionalnim snimkama bubrega (snimka abdomena „na prazno“ i intravenozna urografija) pronašla se obostrana nefrolitijaza nastala kao posljedica PHPT. S obzirom na progresivnu osteoporozu i nefrolitijazu indicirana je subtotalna paratireoidektomija. U ožujku 2015. godine odstranjene su još dvije i pol doštitne žlijezde te je ostavljena samo polovica - intraoperativni nalaz govorio je u prilog hiperplaziji paratireoideja. Postoperativno, vrijednosti kalcija i PTH su se normalizirale (Ca 2,43 mmol/L, PTH 4,54 pmol/L). Zadnja kontrola u listopadu 2016. potvrđuje dugoročni uspjeh operativnog liječenja (Ca 2,31 mmol/L). Nakon što je postignuta normalizacija vrijednosti kalcija i PTH, stabilizirale su se i vrijednosti arterijskog tlaka te bolesnica zadnjih godinu i pol dana nije imala skokove tlaka koji su joj godinama prije toga značajno remetili kvalitetu života. Zaključak: Endokrina hipertenzija uslijed PHPT nije čest klinički entitet, no treba je imati na umu u svakodnevnom radu jer se liječenjem uzroka učinkovito rješava ili u velikoj mjeri ublažava i sam problem hipertenzije. Stoga u algoritam obrade arterijske hipertenzije treba uključiti jednostavnu i jeftinu pretragu-određivanje koncentracije kalcija u serumu. U slučaju potvrđene hiperkalcemije potrebno je odrediti vrijednost PTH, koja ukoliko je povišena nalaže daljnji dijagnostički protokol – ultrazvuk vrata i scintigrafija MIBI-jem s ciljem detekcije hiperfunkcionalnog paratireoidnog tkiva koje se onda operativno odstranjuje.

Antonela Šarac, Miroslav Tišljar, Stipe Radoš

Uvod: Renovaskularna hipertenzija je vrsta sekundarne hipertenzije koja nastaje zbog okluzivne bolesti bubrežnih arterija ili njihovih ogranaka. Etiopatgeneza je različita, a među uzrocima su i autoimune bolesti kao što je sistemska skleroza. U patofiziologiji arterijske hipertenzije u sistemskoj sklerozi poznata je hiperplazija intime interlobularnih i arkuatnih arterija koja dovodi do ishemije bubrega i sistemske hipertenzije. U ovom radu bit će prikazana pacijentica sa renovaskularnom hipertenzijom i sistemskom sklerozom. Prikaz slučaja: U pacijentice u dobi 61 godinu (BMI 23 kg/m2) s rezistentnom arterijskom hipertenzijom (u trajanju 2 godine) i sistemskom sklerozom (liječena zadnjih 5 godina) je učinjen klinički pregled, laboratorijska te konvencionalna i invazivna radiološka obrada. Iz kliničkog statusa: RR 210/100 mmHg (unatoč terapiji valsartanom, urapidilom, diuretikom, nije uzimala blokatore kalcijevih kanala niti ACE inhibitor zbog alergijskih reakcija), uz prisutan vaskularni šum u epigastriju. Iz laboratorijskih nalaza izdvajamo: kreatinin 124 umol/L, ureja 9,4 mmol/L, kalij 5,4 mmol uz urednu 24h proteinuriju. S obzirom na terapiju RAS blokatorima nisu uzeti uzorci za RAP i aldosterona u krvi. Dopplerom renalnih arterija nađene su povišene PSV RA preko 300 cm/sec uz povišene RI. MR angiografijom renalnih arterija verificirana je obostrano stenoza renalnih arterija uz smanjen lijevi bubreg. S obzirom na gore navedene nalaze konzultiran je invazivni radiolog koji indicira DSA renalnih arterija sa sljedećim nalazom: desno ostijalna stenoza preko 70%, a lijevo subokluzija u dužini od 10 mm ostijalno, te je intraproceduralno učinjeno stentiranje obiju renalnih arterija. Nakon provedene radiološke intervencije prati se normalizacija vrijednosti arterijskog tlaka (kontrolni KMAT: prosječni arterijski tlak 117/58 mmHg) uz samo jedan antihipertenziv (valsartan). Kontrolnim Dopplerom renalnih arterija zabilježene su uredne PSV renalnih arterija (DRA 59,8 cm/s, LRA 78,0 cm/s) i uredna renalna vaskularna rezistencija. Također u lab. nalazima se prati poboljšanje biokemijskih parametara bubrežne ekskretorne funkcije: kreatinin 105 umol/L, urea 7,2 mmol/L, K 4,3 mmol/L. Zaključak: Kod prikazane pacijentice pravovremenim kliničkim prepoznavanjem renovaskularne hipertenzije i terapijskom DSA s implantacijom stenta u desnu i lijevu renalnu arteriju postignuto je adekvatno snižavanje vrijednosti arterijskog tlaka i regresivna dinamika parametara bubrežne ekskretorne funkcije.

Daniela Lončar, Emir Tulumović, Denis Mršić, Hazim Tulumović, Elnur Smajić, Amira Bijedić, Irma Bijedić, Semir Malić

Uvod: 50 do 60% bolesnika na hemodijalizi (do 85% u nekim izvještajima) i gotovo 30% bolesnika na peritonejskoj dijalizi imaju arterijsku hipertenziju (AH). Hipertenzija je nezavisan faktor rizika za razvoj kardiovaskularnih komplikacija kod bolesnika liječenih redovnim hemodijalizama (1). Peritonealna dijaliza može efikasno kontrolirati hipertenziju tako što se kontinuirano odstranjuju so i višak tekućine i limitira fluktuacija u ekstracelularnom prostoru, te izbjegavaju hipertenzivni pikovi povezani s hipervolemijom, kako je to uobičajeno na hemodijalizi. Tako se hipertenzija u bolesnika na peritonealnoj dijalizi korigira uglavnom tačnim održavanjem suhe tjelesne težine, a u bolesnika na hemodijalizi ultrafiltracijskim odstranjenjem viška tekućine (2). Liječenje AH u bolesnika na hemodijalizi još je uvijek veliki stručni izazov za nefrologe. Nedostaju kontrolirane studije o antihipertenzivnoj terapiji u dijaliznih bolesnika, kao i o učinku nefarmakoloških mjera. Terapija antihipertenzivima primarno je indicirana u 25-30% bolesnika. Ciljevi rada su utvrditi učestalost arterijske hipertenzije, uporabu antihipertenzivnih lijekova i kontrolu AH u kroničnih dijaliznih bolesnika. Pacijenti i metode: Prospektivno istraživanje provedeno je kod 74 bolesnika koji su liječeni kroničnom dijalizom, hemodijalizom (HD) i kontinuiranom ambulantnom peritonejskom dijalizom (CAPD). Arterijska hipertenzija je definirana kao sistolički arterijski tlak (SBP) ≥ 140 i / ili dijastolički arterijski tlak (DBP) ≥ 90 mmHg. Rezultati: U istraživanje je uključeno 74 bolesnika – 35 muškaraca (47,3%) i 39 žena (52,7%). 60 bolesnika (81,1%) bilo je na HD, a 14 bolesnika (18,9%) na CAPD. Prosječna životna dob u bolesnika na HD iznosila je 55,7 ± 16,2 godine, a prosječna dužina trajanja dijalize 69 ± 14,9 mjeseci. Prosječna životna dob u bolesnika na CAPD iznosila je 43,2 ± 13,6 godina, a prosječna dužina trajanja dijalize u trajanju 29,3 ± 12,8 mjeseci. Učestalost arterijske hipertenzije u bolesnika na HD iznosila je 85%, prosječne vrijednosti arterijskog tlaka 155-90 ± 19,2 mmHg. Bolesnici na HD: 41,2% liječeno jednom skupinom antihipertenziva (blokatorima kalcijevih kanala 42,3% bolesnika, ACI inhibitorima 47,6% i beta blokatorima 9,5%). Bolesnici na HD: s 2 skupine antihipertenziva liječeno 56,9% (65,5% liječeno kombinacijom blokatora kalcijevih kanala i ACE inhibitorima, 29,6% liječeno kombinacijom ACE inhibitora i beta blokatora, 6,9% liječeno kombinacijom blokatora kalcijevih kanala i beta blokatora, 3,5% liječeno je kombinacijom beta blokatora i diuretika). Sa 3 skupine antihipertenziva liječeno je 2% bolesnika na HD. Blokatori kalcijevih kanala su najčešće propisivani lijekovi 65,5%, slijede ACE inhibitori 56,9%, a potom beta blokatori i diuretici. Učestalost arterijske hipertenzije u bolesnika na CAPD iznosila je 71,4%, prosječne vrijednosti arterijskog tlaka 145-85 ± 16,37 mmHg. Od bolesnika na CAPD 40% ih je liječeno samo jednom skupinom antihipertenziva, s 2 skupine 40%, dok je 20% bolesnika liječeno s 3 skupine antihipertenziva. Najčešće propisivani lijekovi bili su ACE inhibitori (57,1%), slijede blokatori kalcijevih kanala (50%), beta blokatori (21,4%). Kod 50% bolesnika na kontinuiranoj ambulantnoj peritonejskoj dijalizi je dobro kontroliran arterijski tlak. Zaključak: Postoji visoka učestalost arterijske hipertenzije u bolesnika na dijalizi. Najčešće propisivani antihipertenzivni lijekovi su ACE inhibitori, blokatori kalcijevih kanala i beta blokatori.

Dajana Katičić, Goran Radulović, Boris Kudumija, Mladen Knotek, Draško Pavlović

Uvod: Arterijska hipertenzija (AH) je česta u bolesnika na hemodijalizi (HD). Etiologija je višefaktorna te je liječenje ovih bolesnika otežano. Postoje nejasnoće oko definicije, dijagnoze i prognoze AH u bolesnika na HD. Primarni cilj opservacijskog multicentričnog istraživanja je ispitati učestalost AH te antihipertenzivno liječenje u bolesnika na HD. Sekundarni cilj je usporediti rezultate s ranijim istraživanjima glede prevalencije i liječenje AH u HD bolesnika. Pacijenti i metode: Uključeno je 212 bolesnika na HD iz četiri centra. Korišten je anketni upitnik, a zabilježeni su dob, spol, trajanje HD, sistolički (SAT) i dijastolički tlak (DAT) prije i poslije HD i antihipertenzivni lijekovi: beta-blokatori (BB), blokatori kalcijevih kanala (CCB), diuretici (D), inhibitori angiotenzin konvertirajućeg enzima (ACEI), blokatori angiotenzin II receptora (ARB), alfa-blokatori, tj. urapidil (AB) i lijekovi sa centralnim djelovanjem (CAD). Hipertenzija je definirana kao SAT > 150 mmHg, DAT > 85 mmHg ili korištenje antihipertenziva. Rezultati: Od ukupno 212 bolesnika, bilo je 128 muškaraca (60%) i 84 žena (40%), prosječne dobi 67 godina, 85 bolesnika tj. 40% ih je imalo šećernu bolest (ŠB), prosječno liječenje HD je 59 mjeseci. Srednji predijalizni SAT je 144 mmHg, a srednji predijalizni DAT je 78 mmHg. Srednja vrijednost postdijaliznog SATa je 135 mmHg, dok je srednja vrijednost postdijaliznog DATa 75 mmHg. U bolesnika sa ŠB srednja vrijednost predijaliznog SATa je 148 mmHg a postdijaliznog 138 mmHg, dok je srednja vrijednost predijaliznog DATa 77 mmHg, a postdijaliznog 73 mmHg.U bolesnika koji nisu imali ŠB zabilježena srednja vrijednost predijaliznog SATa je 141 mmHg, a DATa 79 mmHg. Srednje vrijednosti postijaliznog SATa u ovih bolesnika je iznosila 133 mmHg, a DATa 76 mmHg. Ukupno 119 bolesnika je izmjerilo arterijski tlak u kućnim uvjetima čija je srednja vrijednost SATa iznosila 140 mmHg, a srednja vrijednost DATa 74 mmHg. Ukupno 194 bolesnika (91,5%) je koristilo antihipertenzive. Najčešće korišten lijek je bio iz skupine BB, 134 bolesnika (63%), zatim CCB 114 bolesnika (54%), D su zabilježeni u 109 bolesnika (51%), dok su AB korišteni od 85 bolesnika (40%), ACEI u 66 bolesnika (31%), CAD u 61 bolesnika (29%), a ARB koristi 24 bolesnika (11%). Suradljivost je bila dobra u 188 bolesnika (89%), dok su 24 bolesnika (11%) povremeno zaboravili uzeti antihipertenzivne lijekove. Zaključak: U ranijim istraživanjima, prevalencija AH bila je 83%, u sadašnjem 91,5%. U ovom istraživanju najčešće korišteni lijekovi su BB, u prethodnim istraživanjima su najviše korišteni CCB, D su često korišteni, 51% vs 19%, ACEI i ARB se rjeđe koriste, 31% i 11% vs 40% i 19%. CAD (moksonidin) koristi 29% bolesnika na HD, češće nego ranije (10%). Liječenje AH u bolesnika na HD je i dalje izazov za nefrologe. Osim reguliranja ograničenjem unosa soli i volumnim opterećenjem, potrebno je odrediti optimalno farmakološko liječenje za svakog bolesnika individualno.

Anđela Simić, Višnja Nesek Adam, Marta Lukačević

Uvod: Arterijska hipertenzija je trajno povišenje sistoličkog (≥ 140 mmHg), dijastoličkog (≥ 90 mmHg) ili obiju vrijednosti arterijskog tlaka u mirovanju. Akutno, ekstremno i protrahirano povećanje vrijednosti arterijskog tlaka s oštećenjem ciljnih organa naziva se hipertenzivna emergencija i može biti razlog traženja pomoći hitne medicinske službe (HMS) te zahtijeva hitno zbrinjavanje. Međutim, većina bolesnika koja dolazi radi povišenih vrijednosti arterijskog tlaka ne spada u ovu skupinu. Cilj ovog rada je prikazati podatke svih bolesnika koji su zbog arterijske hipertenzije kao vodeće dijagnoze liječeni u Zavodu za hitnu medicinu Varaždinske županije (ZHM VŽ) kroz jednogodišnje razdoblje. Pacijenti i metode: Istraživanje je provedeno retrospektivnom analizom podataka bolesnika koji su pod dijagnozom arterijske hipertenzije zbrinuti u ZHM VŽ u razdoblju od 1. 12. 2015. do 30. 11. 2016. godine. Analizirani su raspodjela po spolu i dobnim skupinama, vrijednosti arterijskog tlaka pri dolasku, broj terenskih intervencija, učestalost intervencija po mjesecima te ishodi intervencija. Rezultati: U analiziranom jednogodišnjem razdoblju u ZHM VŽ zabilježeno je 10.386 terenskih intervencija i 14.320 intervencija u prostorijama za reanimaciju, ukupno 24.706. Od ukupnog broja bolesnika 1.188 (4,8%) liječeno je zbog arterijske hipertenzije. Veća učestalost zabilježena je u žena, 770 (64,8%) u odnosu na muškarce, 418 (35,2%). Prosječna vrijednost sistoličkog arterijskog tlaka iznosila je 179,18 mmHg, s maksimalnom vrijednošću 300 mmHg, a prosječna vrijednost dijastoličkog arterijskog tlaka bila je 96,96 mmHg s maksimalno izmjerenom vrijednosti 180 mmHg. Od ukupno 1.188 bolesnika u ZHM VŽ samostalno je došlo 745 (62,7%) bolesnika, a 443 bolesnika (37,3%) zbrinuto je kroz terensku intervenciju tima HMS. U Zavodu je definitivno zbrinuto i upućeno na daljnje kontrole kod obiteljskog liječnika 1.051 (88,5%) bolesnik, dok je broj bolesnika čije je stanje zahtijevalo hitno upućivanje na bolničko liječenje iznosio 137 (11,5%). Najveći broj bolesnika bio je u dobnoj skupini starijoj od 65 godina, 585 (49,2%), u dobi do 46-65 godina bilo je 475 (40%) bolesnika, u dobi od 18-45 godina 125 (10,5%) bolesnika, a mlađe od 18 godina su bila 3 bolesnika. Najveća učestalost dolazaka bolesnika radi hipertenzije zabilježena je u siječnju, 144 (12,1%), a najmanja u lipnju, 74 (6,2%). Zaključak: Najveći broj bolesnika koji su zaprimljeni pod dijagnozom arterijske hipertenzije u ZHM VŽ, gotovo 90%, konačno je zbrinut je od strane liječničkih timova HM, a samo manji dio upućen je u bolnicu na daljnje liječenje. S obzirom na veliki broj bolesnika koji se javljaju u HMS zbog arterijske hipertenzije te važnosti pravovremenog prepoznavanja i razlikovanja hipertenzivne emergencije i urgencije od asimptomatskog povećanja arterijskog tlaka potrebna je kontinuirana edukacija i praćenje novih smjernica kako bi se bolesnicima mogla pružiti odgovarajuća skrb.

Andrej Belančić, Marija Krpina, Ivana Mikolašević, Lidija Orlić

Uvod: Visok postotak stanovništva u zemljama takozvanog zapadnog svijeta boluje od arterijske hipertenzije, a taj udio je još veći u starijih od 65 godina. Cilj rada bio je ispitati udio starijih bolesnika (≥ 65 godina) u bolesnika s arterijskom hipertenzijom koji se liječe u nefrološkoj ambulanti te analizirati trajanje arterijske hipertenzije, prateće bolesti i uporabu antihipertenzivnih lijekova. Isključni kriterij bili su bolesnici s kroničnom bubrežnom bolesti u četvrtom i petom stadiju. Pacijenti i metode: U razdoblju kroz tri mjeseca u Ambulanti za arterijsku hipertenziju pregledano je ukupno 203 bolesnika prosječne životne dobi 61,7 ± 13,6 godina, muškaraca je bilo 87 (42,9%), žena 116 (57,1%). Od toga starijih od 65 godina je bio 101 bolesnik, muškaraca 38 (37,6%) i žena 63 (62,4%). Mlađih od 65 godina bilo je 102 bolesnika, muškaraca 49 (48%) i žena 53 (52%), (p=NS). Prosječne vrijednosti serumskog kreatinina su bile 87,4 ± 29,3 µmol/L te između grupa nije bilo statistički značajne razlike. Prosječno trajanje arterijske hipertenzije u starijih bolesnika bilo je 16,1 ± 11,7 godina, dok je kod mlađih bilo 8,7 ± 7,2 godine (p=0,0004). Rezultati: U odnosu na mlađe bolesnike stariji bolesnici nisu imali značajno veći udio hiperlipidemije, dok su imali značajno veći udio šećerne bolesti (p=0,01) i ishemijske bolesti srca (p=0,05). Od antihipertenzivnih lijekova blokatore kalcijskih kanala mlađi bolesnici uzimali su u 58,8%, stariji u 63,4% (p=NS). Beta blokatore mlađi bolesnici uzimali su u 48%, stariji u 72,3% ispitanika (p=0,002). ACE inhibitore su mlađi bolesnici uzimali s udjelom od 52,9%, a stariji 48,5% (p=NS). ARB-ove su mlađi bolesnici uzimali u 34,3%, stariji u 48,5% (p=NS). Diuretike su mlađi bolesnici uzimali u 35%, dok su stariji uzimali u 59% (p=0,001). Lijekove centralnog djelovanja su mlađi bolesnici uzimali u 16%, a stariji u 23% (p=NS). Dva antihipertenziva i manje uzimalo je 66,7% mlađih bolesnika i 39,6% starijih (p=0,0002). Tri antihipertenziva u mlađih uzimalo je 20,6%, a u starijih 38,6% bolesnika (p=0,007). Četiri i više antihipertenziva u mlađih bolesnika uzimalo je 12,7% ispitanika, a u starijih 21,8% (p=NS). Fiksne kombinacije ukupno je uzimalo 121 (59,6%), među mlađima 61 bolesnik (59,8%), a među starijima 60 bolesnika (59,4%), (p=NS). Zaključak: Iz analiziranih rezultata možemo zaključiti da su stariji bolesnici činili polovicu od analiziranih bolesnika. U odnosu na mlađe imali su značajno veći postotak pratećih bolesti kao što su dijabetes i ishemijska bolest srca. U odnosu na mlađe bolesnike od antihipertenzivnih lijekova statistički značajno su više uzimali beta blokatore i diuretike, kao i veći broj antihipertenzivnih lijekova.

Mirjana Mihalić

Povišeni arterijski tlak ima gotovo četvrtina odraslog stanovništva u svijetu (26,4%), uključujući i milijun Hrvata (37%). Arterijska hipertenzija je jedan od glavnih uzroka kardiovaskularnih bolesti, moždanog udara i bolesti bubrega. Godišnje se za liječenje troši više od 300 milijardi dolara. Jedan od uzročnika arterijske hipertenzije je prekomjeran unos kuhinjske soli. Preporuka SZO je 5 g dnevno, a u Hrvatskoj se prosječno unosi kuhinjske soli 11,6 g dnevno. Na Prvom Hrvatskom kongresu o hipertenziji 2006. godine donesena je Deklaracija o važnosti započimanja nacionalne kampanje za smanjivanje konzumacije kuhinjske soli. U proteklih deset godina pokrenute su brojne kampanje s ciljem smanjenja unosa kuhinjske soli (suradnja između vlade i industrije hrane o postupnom smanjenju kuhinjske soli u prerađenoj hrani). Zakonom je propisano smanjivanje sadržaja soli u prerađenoj hrani. Donesen je strateški plan smanjenja prekomjernog unosa kuhinjske soli u Republici Hrvatskoj 2014. – 2019. čime se pridružujemo planu SZO i UN o smanjenju unosa kuhinjske soli za 30% do 2025. godine. To možemo postići informiranjem potrošača o količini soli u hrani, kontinuiranom edukacijom, partnerskim odnosom prehrambene industrije i ugostitelja te na tržištu osiguravanjem hrane sa smanjenim udjelom soli. Do sada je kod nekih proizvođača došlo do smanjena udjela kuhinjske soli u kruhu i pekarskim proizvodima, zatim u mesnim proizvodima. Na tržištu imamo sol sa smanjenim udjelom natrija. Smanjenim unosom NaCl-a za 3 g dnevno možemo smanjiti učestalost arterijske hipertenzije za 16-24% kod žena i 22-34% kod muškaraca.

Nadica Dujmović

Moždani udar je nakon koronarne bolesti srca drugi po učestalosti uzrok smrtnosti u Hrvatskoj, godišnje uzrokuje 7.300 smrtnih slučajeva. Povišeni arterijski tlak višestruko povećava opasnost od moždanog udara, a rizik je to veći što je tlak viši. Arterijska hipertenzija je od posebne javnozdravstvene važnosti zbog visoke prevalencije, u Hrvatskoj više od 500.000 osoba boluje od hipertenzije. Hipertenzija je prisutna u do 84% bolesnika s akutnim moždanim udarom te predstavlja čimbenik rizika za nastanak ishemijskog moždanog udara. Postavlja se pitanje važnosti regulacije vrijednosti arterijskog tlaka jednom kada je ishemijski moždani udar nastupio. Prema smjernicama Američkog udruženja za srce vrijednosti tlaka bi trebalo prilagoditi ovisno o specifičnim karakteristikama svakog pojedinog pacijenta. Istraživanja na životinjama su dokazala dobrobit povišenih vrijednosti arterijskog tlaka na cerebralni protok krvi, kao i smanjenje edema nakon primjene fenilefrina u slučaju ishemijskog inzulta. Pretpostavka je da povišeni sistolički tlak omogućuje bolju revaskularizaciju ishemiziranog teritorija kolateralnom pijalnom mrežom, no istovremeno nosi povišeni rizik hemoragijske tranzicije kao i rizik za razvoj malignog edema. Pacijentima kojima je intravenski primjenjen tkivni aktivator plazminogena sistolički tlak ne bi smio biti viši od 185 mmHg, a dijastolički viši od 110 mmHg. Ukoliko je pacijent kandidat za endovaskularni zahvat mehaničke trombektomije vrijednosti sistoličkog arterijskog tlaka ne bi trebale biti više od 180 mmHg, odnosno dijastoličkog više od 105 mmHg. Dokazana djelotvornost mehaničke trombektomije u slučaju okluzije velike krvne žile prednje cerebralne cirkulacije, čiji je broj u stalnom porastu, širom otvara vrata novim kliničkim randomiziranim istraživanjima čiji bicilj bio jasnije definiranje optimalnih vrijednosti sistoličkog tlaka u slučaju ishemijskog moždanog udara. (1, 2)

Verica Kralj, Marijan Erceg, Petra Čukelj

Uvod: Arterijska hipertenzija predstavlja globalnu epidemiju i vodeći čimbenik rizika za smrtnost i dizabilitet na globalnoj razini. U ovom radu analiziramo razlike u prevalenciji, svjesnosti, terapiji, i kontroli arterijske hipertenzije u svijetu i Hrvatskoj te trendove u prevalenciji povišenog arterijskog tlaka. Materijal i metode: Za potrebe ove analize pretraživana je literatura iz MEDLINE baze s epidemiološkim istraživanjima arterijske hipertenzije i studije globalnog opterećenja bolestima. Za graničnu vrijednost povišenog arterijskog tlaka uzimana je vrijednost 140/90 mmHg. Rezultati: Prema procjenama 18% svih smrti na razini svijeta pripisivo je hipertenziji. Oko 40% osoba starijih od 25 godina u svijetu ima povišeni arterijski tlak, što je oko milijardu ljudi, a prema procjenama taj broj bi se mogao povećati na 1,5 milijardu do 2025. godine. Razvijene zemlje uglavnom bilježe nižu prevalenciju, a slabije razvijene zemlje višu prevalenciju hipertenzije (1). Gotovo 50% osoba s hipertenzijom ne zna da ima povišeni arterijski tlak, a pola onih koji znaju za svoj povišeni tlak ne liječe se (2). Prema studiji globalnog opterećenja bolestima iz 2010. godine arterijska hipertenzija je vodeći čimbenik rizika, odgovorna za oko 7% DALYs- prilagođenih godina života s dizabilitetom te oko 9,4 milijuna smrti, dok je 1990. godine hipertenzija bila na 4. mjestu kao čimbenik rizika globalnog opterećenja bolestima (3). Dobno standardizirana stopa hipertenzije opada zadnjih tridesetak godina na globalnoj razini, smanjujući se za 1 mmHg po jednom desetljeću od 1980. do 2008. Međutim, broj osoba s hipertenzijom se povećao s 605 na 978 milijuna, zbog starenja i porasta populacije (1). Postoje značajne geografske razlike u opterećenju hipertenzijom, a oko 80% opterećenja pripisivo hipertenziji je u zemljama niskog i srednje visokog dohotka (4). Istraživanjima provedenim u Hrvatskoj 2003. godine hipertenzija je zabilježena u 45,6% muškaraca i 43% žena odrasle dobi, a svega 58,6% osoba s hipertenzijom bilo je svjesno svoje bolesti, od njih se liječilo 48,4%, a samo 14,8% njih imalo je kontrolirani tlak. U studiji EH-UH provedenoj 2005. godine prevalencija je iznosila 37,5%, a što je u razini prevalencije nekih zapadnoeuropskih zemalja. Godine 2014./2015. u Hrvatskoj je provedena EHIS anketa (European Health Interview Survey) (5), u kojoj je prema izjavama samih ispitanika 26,8% žena i 22,3% muškaraca u proteklih 12 mjeseci imalo povišeni arterijski tlak. Zaključak: Arterijska hipertenzija predstavlja vodeći javnozdravstveni problem na globalnoj razini i u Hrvatskoj, zbog visoke prevalencije, nedovoljne svjesnosti, terapije i kontrole, bez obzira na dostupna znanja o mogućnosti prevencije i liječenja. Stoga je neophodno provoditi mjere primarne prevencije na populacijskoj razini, koje uključuju odgovarajuću javnozdravstvenu legislativu i strategiju te edukaciju stanovništva.

Ana Stupin, Lidija Rašić, Anita Ćosić, Marko Stupin, Ivana Jukić, Ines Drenjančević

Uvod: U gotovo svim dijelovima svijeta dnevni je unos soli dvostruko veći (ponegdje i viši) od preporučenih vrijednosti (2, s naglaskom da je 87% (89/102) imalo preporučeni ITM 2. Prosječan SBO bio je 0,73 ± 0,04. U ispitanica nije opažena značajna povezanost između unosa soli te ITM-a ili SBO. Dnevni unos soli u studentica je bio 7,1 ± 2,8 grama/dan. U čak 39% (40/102) ispitanica je unos soli bio 10 g/dan. Najviši zabilježen unos soli bio je 17,6 g/dan. Ispitanice su bile normotenzivne te urednih vrijednosti glukoze natašte i lipidograma. Nije nađena značajna povezanost između unosa soli i mjerenih biokemijskih parametara, dok je multiplom linearnom regresijom nađena značajna povezanost između unosa soli i sistoličkog arterijskog tlaka (P < 0,025). Zaključak: Rezultati ove studije: 1) pokazuju da je unos soli u studentskoj populaciji (i to medicinske struke) manji od hrvatskog prosjeka za žene odrasle dobi, ali još uvijek znatno viši od preporučenih 5 g/dan; 2) potvrđuju izrazitu povezanost između unosa soli i vrijednosti sistoličkog arterijskoga tlaka čak i u zdravoj mladoj normotenzivnoj populaciji; 3) potvrda su za potrebom i poticaj za daljnji nastavak Inicijative za smanjenje kuhinjske soli u prehrani u Hrvatskoj.

Ema Ivandić, Vanja Ivković, Vedran Premužić, Ivan Barišić, Ružica Šmalcelj, Ljubica Bubić Filipi, Nikolina Bašić Jukić, Lea Katalinić, Ana Jelaković, Bojan Jelaković

Uvod: Kardiovaskularne bolesti su jedan od najvažnijih uzroka morbiditeta i morataliteta u pacijenata s kroničnom bubrežnom bolesti, pogotovo kod onih koji su u kroničnom dijaliznom programu. Arterijska hipertenzija predstavlja jedan od važnijih rizičnih čimbenika te je vrlo često prisutna u ovoj populaciji te ima nekoliko svojih karakteristika. Cilj ovog istraživanja bio je analizirati karakteristike arterijske hipertenzije u grupi od 194 pacijenta uključenih u kronični dijalizni program. Pacijenti i metode: U ovoj studiji smo analizirali karakteristike arterijske hipertenzije i krutosti arterija (PWV) u 194 pacijenta (118 muškaraca, 83 žena; srednja dob 63 ± 15 godina). Svi uključeni ispitanici liječeni su dijalizom tri puta tjedno sa standardnim bikarbonatnim dijaliznim otopinama i sintetskim dijalizatorima prema važećim internacionalnim smjernicama. Sva mjerenja učinjena su sredinom tjedna. Vrijednosti arterijskog tlaka mjerena su s Omron M6 uređajem (nakon provedenog postupka dijalize), kontinuirano mjerenje arterijskog tlaka uz pomoć uređaja Spacelab 90207 (24 sata),dok je PWV mjerena uz pomoć Arteriograph-a. Rezultati: Pronađena je značajna razlika u vrijednostima arterijskog tlaka mjerenim nakon dijalize, jednako kao i razlika u kontinuiranom mjerenju (dan, noć, sistolički i dijastolički tlak). Samo 6,6% bolesnika bili su normotenzivni, 63,3% imali su arterijsku hipertenziju, dok je hipertenzija bijele kute (WCH) i maskirana hipertenzija (MH) zabilježena u 26,4% i 3,7% ispitanika (bez razlika u spolu). Nije bilo razlika u vrijednostima arterijskog tlaka između muškaraca i žena, dok je prisutna razlika u krutosti arterija, PWV > 10 m/s pronađena češće u muškaraca nego u žena (muškarci vs. žene 56,5% vs 39,7%; p = 0,049; 48,3% sveukupno; 10,4 ± 1.9 vs. 9,7 ± 1,7; p < 0,01). Nakon logističke regresije, dob predstavlja najvažniji prediktor patoloških vrijednosti PWV. Ispitanici s WCH su imali nešto više vrijednosti PWV nego ispitanici s normotenzijom (9,7 ± 2,0 vs.8,5 ± 1,3; p = 0,09). Ispitanici s MH nisu pokazali razliku u PWV u odnosu na perzistentnu arterijsku hipertenziju (10,2 ± 1,7). 45,3% ispitanika bili su non-diperi, 18,8% ekstremni diperi, a samo 21,6% ispitanika diperi. Zaključak: Rezultati potvrđuju značajnu važnost kontinuiranog mjerenja arterijskog tlaka u bolesnika uključenih u kronični dijalizni program. Iznimna važnost u svakodnevnoj kliničkoj praksi predstavlja utvrđivanje pacijenata s hipertenzijom bijele kute te non-dipera s ciljem što je moguće bolje optimizacije terapije. Treba razmotriti i povećanu krutost arterija u ovoj skupini bolesnika.

Nikolina Bukal, Ninoslav Leko

Uvod: Učestalost arterijske hipertenzije kod bolesnika na dijalizi je velika, a posljedične kardiovaskularne komplikacije koje su najčešći uzrok morbiditeta i mortaliteta su česte. Endemska nefropatija (EN) kao jedan od uzroka terminalne uremije je kronična tubulointersticijska nefropatija aristolohične kiseline koja se javlja u stanovnika određenih sela u dolinama velikih pritoka Dunava na jugoistoku Europe uključujući i Hrvatsku, točnije 14 sela u zapadnom dijelu Brodsko-posavske županije. Karakterizira ju podmukli tihi razvoj bolesti, žuto siva boja kože, rano naglašena mikrocitna anemija, kraći životni vijek, uz znatno veću učestalost karcinoma mokraćovoda, i do 50 puta. Rezultati: U kroničnim postupcima nadomještanja bubrežne funkcije na Odjelu za nefrologiju i dijalizu OB “Dr. J. Benčević” u Slavonskom Brodu je 91 bolesnik, od toga 49 je muškaraca (53,86%) i 43 žene (47,25%). Učestalost arterijske hipertenzije je visoka, 69,23% (63 bolesnika), podjednako zastupljena u oba spola. No, od ukupnog broja bolesnika u samo 14 slučajeva (15,38%) EN je uzrokom terminalne uremije. Među tim bolesnicima 7 bolesnika (50%) ima arterijsku hipertenziju, od čega 1 muškarac (15%), a 6 žena (85%). Najčešće propisivani antihipertenzivni lijekovi su blokatori kalcijskih kanala, potom beta blokatori i ACE inhibitori te alfa blokatori. Jednom vrstom antihipertenzivnih lijekova je liječeno 36,50% bolesnika, sa 2 vrste 38,09% bolesnika, 14,28% bolesnika sa 3 vrste antihipertenzivnih lijekova, a sa 4 i više vrsta antihipertenzivnih lijekova liječeno je 11,11% bolesnika. Zaključak: Prevalencija arterijske hipertenzije u bolesnika na dijalizi u Slavonskom Brodu je visoka. Za to područje poznata EN nije glavni uzrok terminalne uremije, no među tim bolesnicima, iako je prikazan uzorak bolesnika malen, također je visoka učestalost arterijske hipertenzije, veća u žena nego u muškaraca. Najčešće propisivana skupina lijekova su blokatori kalcijskih kanala.

Iria Rabar, Violeta Arbanas

Tijekom višegodišnjeg rada u ambulanti PZZ u Poreču, promatrale smo ponašanja pacijenata vezana uz zdravstvenu kulturu, profesionalnu orijentaciju, tjelesnu aktivnost i prehrambene navike. Zdravstvena stanja pacijenata u ovoj populacija nisu zadovoljavajuća jer profesionalna orijentacija (ugostiteljstvo i turizam do 90 posto) ne dozvoljavaju tijekom i do devet mjeseci godišnje zbog obima poslova i radnog vremena bavljenje samim sobom, pa je ta populacija pod utjecajem rizičnih čimbenika poput neaktivnosti, stresa, pušenja, nepravile prehrana; što dovodi do skupina oboljenja koja spadaju u metabolički sindrom. Nastojat ćemo istražiti je li naša hipoteza istinita u slučaju štićenika koji posjećuju ordinaciju zadnjih godinu dana. Tijekom istraživanja prikupile smo podatke nasumično odabranih pacijenata pomoću opisnih informacija preuzetih iz zdravstvenih kartona. Ti su podaci sadržavali pitanja o navikama pacijenata usmjerenih prema očuvanju zdravlja (osobito tjelesnim aktivnostima), aktivnostima koje ugrožavaju zdravlje kao i o samoprocjeni njihova zdravstvenog stanja, tjelesnoj težini, pušačkim navikama, prehrambenim navikama i stresorima u obitelji i na radnom mjestu. Njihovi su nam podaci omogućili istražiti sličnosti i razlike između ponašanja vezanog uz zdravlje i životnoga stila pacijenata. Na temelju rezultata iz zdravstvenih kartona naša je hipoteza o aktivnostima koje ugrožavaju zdravlje pokazala značajnija odstupanja odabranih ispitanika. Zaključili smo da životni stil većine ispitanika utječe nepovoljno na zdravstveno stanje odabranih pacijenata te je rizik za razvoj metaboličkog sindroma jako visok.

Bojan Jelaković

Dear colleagues, The 4th Croatian Congress on Hypertension and Symposium of Medical Technicians for Hypertension is to be held on the 30th of March till the 2nd of April in Poreč, one of our key stones of history and culture. In addition to the fact we wanted to organize a meeting in this part of Croatia where we have not yet been, we have selected this town because of the link between its basilica and the Mosaic and our profession. The Mosaic is associated with complexity, structurality, with a multitude forming unity and harmony. It consists of smaller pieces which jointly and equally contribute to the beauty of the whole. I believe that this link is familiar to those who deal with hypertension, today’s leading killer of mankind. At this congress, as on other meetings organized by the Croatian Society of Hypertension, the problem of hypertension will be approached from different points of view, new developments will be displayed in a comprehensive manner, and controversies will be discussed. We will try to be practical and pragmatic, so you can apply this knowledge as soon as possible in your daily practice. In one part of the meeting, we will present the activities of our Society that you may join if you are so inclined. We will exhibit two novelties – an original mobile application for hypertension developed by our Society and Ericsson, followed by the new Croatian Practice Guidelines for Management of Hypertension. The abstracts published herein display the variety of subjects and professions dealing with hypertension from their individual perspectives, which provides additional support for our efforts. I hope you will agree with me that the quality of abstracts is at a high level. In the congress schedule, poster presentations and oral presentations were placed in the central prime time slots to emphasize the importance of active participation in dealing with hypertension. Best regards,

Lana Žigić Antić, Maja Batista, Slavica Bošnjak, Jadranka Pavlić

Arterijska hipertenzija predstavlja u odraslih jedan od glavnih faktora rizika za poboljevanje i smrtnost od kardiovaskularnih, cerebrovaskularnih te bubrežnih bolesti. Danas je jasno da arterijska hipertenzija odraslih ima svoje porijeklo u dječjoj dobi. (1) O arterijskoj hipertenziji u ovoj populaciji govorimo ako je sistolički i/ili dijastolički arterijski tlak veći ili jednak 95. centilu u odnosu na dob, spol i visinu u tri ponovljena mjerenja, ili ako je viši od 129/84mmHg za adolescente. Mnoga istraživanja u posljednjem desetljeću potvrđuju pretilost kao vodeći uzročnik arterijske hipertenzije. (2) Prema europskim smjernicama za arterijsku hipertenziju pacijenti prosječnog rizika ne zahtijevaju nikakvu intervenciju, no kako nivo rizika raste, strategije liječenja se mijenjaju. Strategije liječenja počinju od prilagodbe životnih navika pa sve do primjene antihipertenzivnih lijekova. Prilagodba životnih navika mora se shvatiti ozbiljno, s adekvatnom bihevioralnom i stručnom podrškom od strane medicinskog osoblja. Opći pristup sastoji se u smanjenju tjelesne mase pretilih bolesnika, redovitoj tjelesnoj aktivnosti, prilagodbi prehrambenih navika s manje soli i masti te učenje adekvatnih mehanizama u suočavanju sa stresom. Ovakav pristup zahtjeva spremnost i visoku motiviranost pacijenta za promjenu načina življenja. Važno je istaknuti potrebu multidisciplinarnog pristupa, odnosno suradnju medicinskog osoblja koje sudjeluje u terapiji arterijske hipertenzije, a usko surađuje sa stručnjacima iz područja psihologije. Obzirom da u ovom slučaju govorimo o djeci i adolescentima koji nemaju još razvijen kognitivni i/ili emocionalni kapacitet za razumijevanje ozbiljnosti bolesti te motiviranosti za promjenom, ključnu ulogu u liječenju arterijske hipertenzije u djece i adolescenata igraju roditelji. Na porastu motivacije za promjenom stila života u roditelja, a povezano i porastom motivacije kod djeteta, djelovat će se kroz kontinuirano i strukturirano praćenje te pravodobno informiranje i savjetodavni pristup. Cilj prezentacije je objasniti važnost kliničkog psihologa u liječenju arterijske hipertenzije u djece i adolescenata, s naglaskom na multidisciplinarnost kao jedini mogući tretman koji dugoročno vodi pozitivnom ishodu u liječenju arterijske hipertenzije.

Snježana Fusić

Vitalni statistički pokazatelji ukazuju na činjenicu da se u Republika Hrvatska nalazi u vrlo nepovoljnim demografskim trendovima. U takvoj situaciji osobitu pozornost treba posvetiti poboljšanju zdravstvenog stanja i kvalitete života svakog djeteta. Dječja je dob vrijeme kada se usvajaju obrasci zdravstvenog funkcioniranja i to je vrijeme kada treba početi s primarnom prevencijom kroničnih nezaraznih bolesti s posebnim osvrtom na prevenciju arterijske hipertenzije. Povišeni arterijski tlak u djece čimbenik je rizika za arterijsku hipertenziju u odrasloj dobi. Kao i kod odraslih, u djece je utvrđena pozitivna korelacija između povećanog unosa soli i razvoja arterijske hipertenzije. Meta-analiza koju je napravila Svjetska zdravstvena organizacija pokazuje da smanjenje unosa soli u djece dovodi do sniženja i sistoličkog (0,84 mmHg) i dijastoličkog (0,87 mmHg) tlaka. Značajnija sniženja arterijskog tlaka primijećena su kod djevojčica u odnosu na dječake1. Dojenčad svoju potrebu za soli zadovoljava majčinim mlijekom. Ukoliko se dijete ne doji, nego se koristi umjetna prehrana, važno je biti pažljiv kod pripreme obroka između ostalog i zbog preporučene količine soli. Kravlje mlijeko sadrži veću količinu soli u odnosu na majčino i dolazi do značajnog porasta unosa soli kada ga dijete počne konzumirati. Kad dijete počne jesti hranu kao i ostatak obitelji, važno je da se hrana dodatno ne soli. Preporučene maksimalne količine soli za djecu od prve do treće godine su 2 g dnevno, od četvrte do šeste godine 3 g, a od sedme do desete godine 5 g. Za djecu stariju od 11 godina dopuštene količine unosa su 6 g dnevno (1, 2). Djeca u pubertetu, a osobito srednjoškolci su u najvećoj opasnosti od konzumacije visoke količine soli jer se hrane izvan kuće, a prehrana im se često sastoji od pizze, čipsa i peciva. U našoj zemlji organizirana je prehrana u vrtićima, osnovnim školama i na fakultetima, dok populacija srednjoškolaca koji su u velikom riziku za prekomjerni unos soli nemaju organiziranu prehranu. Prema rezultatima dostupnima u literaturi, može se zaključiti da dječaci unose više soli od djevojčica i da taj unos raste s dobi. Unos je veći od preporučenog u svim dobnim skupinama (3). Unos soli u dojenčadi starih od 6 do 11 mjeseci iznosi 1,25 grama dnevno, a u djece u dobi jedne do dvije godine 4,27 grama dnevno (4). Prema istraživanju provedenom u SAD-u u kojem su sudjelovali ispitanici iz NHANES studije, djeca u dobi od 8 do 18 godina dnevno unose u prosjeku 8,6 grama soli, gotovo isto kao i odrasli. U Hrvatskoj djeca prosječno unose 8,9 grama soli dnevno (5). Prevenciju arterijske hipertenzije možemo započeti već u ranoj dojenačkoj dobi ulaskom patronažne sestre u obitelj gdje ona svakodnevno podupire dojenje i pravilnu prehranu, nastaviti kroz vrtićku dob uz edukaciju o zdravoj prehrani i važnosti kretanja od strane zdravstvenih voditeljica, kroz organizaciju i radionice zdrave prehrane u osnovnim školama. Svakako bi trebalo potaknuti inicijativu o organizaciji radionica zdrave prehrane s naglaskom na smanjenje unosa soli i važnosti kretanja u srednjim školama i tako smanjiti rizik od razvoja arterijske hipertenzije u odrasloj populaciji.

Marijana Sarić, Ninoslav Leko

Uvod: U kliničkoj slici nefropatije aristolohične kiseline (NAK) arterijska hipertezija nije bila u kliničkoj slici te su bolesnici s NAK bili normotenzivni i na kroničnoj dijalizi. Kako se klinička slika bolesti mijenja, htjeli smo utvrditi mijenja li se i učestalost arterijske hipertenzije kod bolesnika na programu kronične hemodijalize. Pacijenti i metode: Ukupan broj bolesnika na programu kronične dijalize Opće bolnice Slavonski Brodu u siječnju 2017. godine bio je 91, a 14 bolesnika je kao razlog terminalne uremije imalo NAK. Komparirali smo učestalost arterijske hipertezije bolesnika s NAK i ostalih bolesnika. Rezultati: Broj bolesnika s NAK je 14. Od njih 7 (50%) ima arterijsku hiperteziju i to 1 muškarac (15%) te 6 žena (85%). U ostalih 77 bolesnika 30% je hipertezivnih. Zaključak: Bolesnici s NAK na programu kronične hemodijalize imaju arterijsku hiperteziju u visokom postotku, kao i ostali bolesnici na hemodijalizi,

Mirjana Mihalić

Dear and respected colleagues, It is honor for me to invite you to the 8th Symposium of Medical Nurses and Technicians for Hypertension which is to be held in Poreč, on March 30th till April 2nd. We have once again prepared diverse and interesting themes for a broad selection of health care providers. Just to emphasize a few of them: recommendations for lower salt intake, obesity as a cause of hypertension, lifestyles of our patients and the ways of changing them, mental health of hypertensive patients, and many more. This year we are organizing workshops side by side with our physicians, because only by working as a team we can enhance our quality of care. We look forward to working and spending time with you,

Marko Stupin, Luka Kolar, Ana Stupin, Lidija Rašić, Anita Ćosić, Ines Drenjančević

Uvod: Opće je poznato da redovito vježbanje ima povoljan učinak na kardiovaskularno zdravlje te da djeluje kao zaštitni čimbenik od nastanka i razvoja kardiovaskularnih bolesti (1, 2). Ipak, u zadnjih nekoliko godina sve se više u literaturi može naći izraz „risk factors gap“ kojim se ističe da je povoljan učinak vježbanja daleko veći nego što se može objasniti utjecajem na tradicionalne čimbenike rizika (arterijski tlak, lipidi u krvi, itd.) (3). Naime, velika je metaanaliza na 27 000 ispitanika pokazala da promjena čimbenika rizika poput arterijskog tlaka, lipida u krvi, glukoze natašte ili upalnih parametara može objasniti samo 59%-tno (ili još manje) smanjenje kardiovaskularnoga rizika povezanoga s vježbanjem. Takav statistički model sugerira da se barem 40% smanjenja rizika povezanoga s vježbanjem ne može objasniti ovim čimbenicima rizika te da je on vjerojatno vezan uz direktan učinak vježbanja na vaskularnu i endotelnu funkciju (4). Ispitanici i metode: U istraživanju provedenom kod 18 mladih zdravih neaktivnih muškaraca (Sedentarni) i 20 aktivnih profesionalnih veslača (Veslači) odredili smo: a) antropometrijske parametre (indeks tjelesne mase, omjer struk-bokovi te sastav tijela metodom bioimpendancije); b) biokemijske parametre (krvna slika, elektroliti, željezo, transferin, glukoza natašte, visoko-osjetljiv CRP, lipidogram); c) hemodinamske parametre (arterijski tlak, puls, udarni volumen, minutni volumen srca i ukupni periferni otpor); i 4) vaskularnu reaktivnost mikrocirkulacije kože u odgovoru na vaskularnu okluziju, endotel-ovisnu i endotel-neovisnu vazodilataciju metodom iontoforeze. Rezultati: Svi su ispitanici bili vršnjaci u kojih nismo našli razliku u antropometrijskim mjerama i sastavu tijela, bazalne vrijednosti svih biokemijskih parametara osim lipidograma nisu pokazali razlike između Veslača i Sedentarnih te su svi bili normotenzivni sa sličnim sistoličkim tlakom, minutnim volumenom srca i ukupnim perifernim otporom. Veslači su imali značajno nižu razinu triglicerida, a višu razinu HDL kolesterola, značajno niži dijastolički tlak i puls, a značajno veći udarni volumen u odnosu na Sedentarne. Najvažnije, Veslači su imali značajno veću postokluzivnu mikrovaskularnu reaktivnost i endotel-ovisnu vazodilataciju mikrocirkulacije kože u odnosu na Sedentarne ispitanike. Nije nađena značajna povezanost između mikrovaskularnoga odgovora i navedenih tradicionalnih čimbenika rizika. Zaključak: Rezultati studije po prvi put su pokazali koristan učinak vježbanja na vaskularnu funkciju mikrocirkulacije kože te time potvrdili koristan učinak na vaskularnu i endotelnu funkciju, dok mehanizme kojima se odvija interakcija između vježbanja i endotela (očito neovisno o tradicionalnim čimbenicima rizika) tek predstoji razjasniti u budućim istraživanjima.

Ana Jelaković, Vanja Ivković, Sandra Karanović, Živka Dika, Ivana Vuković Brinar, Lana Gellineo, Mirta Abramović Barić, Vedran Premužić, Ranko Stevanović, Bojan Jelaković

Uvod: Ukupni pobol od arterijske hipertenzije (AH) u Hvatskoj je visok, a kontrola AH loša. (1-3) U ovoj studiji cilj je bio analizirati trendove u pobolu, liječenju i kontroli AH u istoj ruralnoj populaciji tokom desetogodišnjeg praćenja. Pacijenti i metode: Od 3056 ispitanika uključenih u ENAH studiju, 2361 ih je bilo poželjno za daljnju analizu. Svi stanovnici ovog ruralnog kraja stariji od 18 godina bili su pozvani da sudjeluju i bili su pregledani metodom od vrata do vrata. Trudnice, nepokretni bolesnici vezani za krevet, bolesnici s teški oštećenjima, oni s amputacijom jednoga uda, mentalno oboljeli i dementne osobe nisu bili poželjni za uključenje. Odaziv je bio više od 70%. Arterijski tlak i frekvencija srca su bili mjereni pomoću Omron 6 uređaja sukladno smjernicama Europskog društva za hipertenziju. AH je definirana kao arterijski tlak ≥ 140/90 mmHg i/ili uzimanje antihipertenzivne terapije. Liječena AH je definirana kao uzimanje antihipertenziva u vremenu ispitivanja. Kontrolirana AH je smatrana ukoliko je tlak bio < 140/90 mmHg. Stanovnici su pregledani 2005., 2008., 2010. i 2015. te su analizirani trendovi pobola, kontrole i liječenja AH. Nije nađeno značajne razlike u dobi i spolu unutar različitih dobnih skupina. Rezultati: Pobol od AH se smanjio od 2005. do 2010. godine, no i dalje je vrlo visok (64,1% vs. 55,2%; p = 0,04). Broj liječene AH je u porastu od 2005. do 2015. (26,8% vs. 68,5%; p = 0,001). Broj kontrolirane AH je postupno rastao od 2005., 2008., 2010., do 2015. te je iznosio 11%, 14,5%, 15,1% i 17,3%; p = 0,09). Nađena je značajan pad u prosječnom sistoličkom tlaku tokom godina promatranja (p za trend < 0,001 za sistolički tlak). Zaključak: Pobol od AH u ruralnom dijelu Hrvatske je i dalje vrlo visok. Danas je veći broj liječenih hipertoničara i postoji trend ka boljoj kontroli AH. Ipak, rezultati studije su neprihvatljivi. Velik unos kuhinjske soli, pretilost, loš socioekonomski status i nizak stupanj obrazovanja su najvažniji uzroci loših rezultata.

Maja Batinica, Ariana Alić, Jadranka Božikov

Uvod: Poznato je da tjelesna aktivnost snižava arterijski tlak (AT) i smanjuje kardiovaskularni rizik putem brojnih mehanizama. No, visoki AT je često odstupanje na sistematskim pregledima sportaša. Usprkos tome, podaci o prevalenciji arterijske hipertenzije (HTN) u sportaša nedostaju, osobito u mladih sportaša. Studijom smo ispitali prevalenciju visokog AT u adolescentnih sportaša na sportskom sistematskom pregledu. Obzirom da se uz porast prevalencije, debljina u djece sve više prepoznaje kao jedan od najvažnijih rizičnih čimbenika za razvoj HTN, analizirali smo i povezanost visokog AT s prekomjernom tjelesnom masom (TM) u grupi mladih, zdravih sportaša. Ispitanici i metode: U istraživanju su sudjelovala 64 muška adolescentna sportaša i to 37 nogometaša i 27 sportaša borilačkih vještina. Medijan dobi sportaša je bio 16,5 godina (raspon 14-18 godina). Intenzitet treniranja i duljina treniranja među sportašima su bili različiti. Antropometrijski pokazatelji i AT su mjereni prema standardnim protokolima na probirnom pregledu u sportskoj ambulanti, od strane licenciranog specijaliste sportske medicine. Arterijski tlak je mjeren validiranim živinim manometrom. U slučaju izmjerenog povišenog AT, mjerenje je ponovljeno, a sistolički AT (SAT) i dijastolički AT (DAT) su zabilježeni kao prosjek dvaju mjerenja. Prema preporukama International Pediatric Hypertension Association (IPHA), vrijednosti AT su kategorizirane kao centile za spol, dob i tjelesnu visinu. Povišeni AT je definiran sistoličkom i/ili dijastoličkom vrijednošću jednakom ili većom od 90. centile. Prekomjerna TM je definirana indeksom tjelesne mase (ITM) jednakim ili većim od 85. centile. Podaci su analizirani deskriptivnom statistikom i Pearsonovim χ2 testom za nezavisne uzorke, a za zavisne uzorke je korištena Yatesova korekcija. Rezultati: Prevalencija povišenog AT u nogometaša je bila 40,5% (15/37), a u sportaša borilačkih vještina 55,6% (15/27). Prekomjerna TM nađena je u 13,5% (5/37) nogometaša i 33,3% (9/27) sportaša borilačkih vještina (χ2 = 3,588; p=0,058). Nađena je pozitivna povezanost između prekomjerne TM i povišenog AT (χ2 = 10,23; p=0,0014). Zaključak: Djelatnici koji rade s djecom i adolescentima trebaju biti upozoreni da je debljina jedan od glavnih rizičnih čimbenika za visoki AT. Imajući na umu zdravstvene rizike povezane s preuhranjenošću i debljinom, tjelesna masa se ne bi trebala promicati i podrazumijevati na način kako je to uobičajeno u određenim sportovima i pozicijama u timu.

Tihana Šimundić, Jerko Barbić

Objective: Innate and adaptive immune responses have been involved in arterial hypertension. We conducted a study about Toll-like receptor 4 (TLR4) and interleukin-17A (IL-17A) in well regulated and unregulated hypertensive patients. One of the objectives in our study was to evaluate if the type of the used anti-hypertension therapy could influence TLR4 expression or IL-17A concentration. Design and Method: 105 hypertensive patients, without any other acute or chronic disease, have been involved, divided in two groups: 53 well regulated and 52 unregulated hypertensive patients. The patients had their IL-17A serum concentration determined with ELISA method and the TLR4 expression on peripheral monocytes applying flow cytometry. Results: The expression of TLR4 was much lower in the group of well regulated patients who were prescribed beta blockers (18.9 vs. 22.6, P=0.005) and the concentration of IL-17A was significantly higher in the patients with diuretics, in both groups (for all patients 1.41 pg/ml vs. 2.01 pg/ml P<0.001, well regulated patients: 1.3 pg/ml vs. 1.8 pg/ml, P= 0.023, unregulated patients: 1.6 pg/ml 2.3 pg/ml, P= 0.001). No significant differences were observed in TLR4 expression or IL-17A levels in the patients who received renin-angiotensin-aldosterone blockers (ACE inhibitors and AT1 receptor blockers) as part of their hypertension therapy. Conclusion: The prescribed antihypertensive class has an immunomodulatory effect: diuretics are connected with higher IL-17A concentration and beta-blockers with lower TLR4 expression.

Josipa Josipović, Mislav Vrsalović, Bojan Jelaković

Uvod: Prehipertenzija (preHTN) definirana kao arterijski tlak 120-139 mmHg sistolički i 80-89 mmHg dijastolički, je heterogena skupina unutar kategorije normalnog tlaka s različitim kardiovaskularnim rizicima. (1, 2) Cilj ovog istraživanja je ispitati povezanost visoko normalnog tlaka (vNT) (130-139/85-89 mmHg) i arterijske hipertenzije sa strukturnim i funkcijskim promjenama srca kao ciljnog organa oštećenja u mlađih osoba. Pacijenti i metode: U istraživanje je uključeno 114 ispitanika, prosječne dobi 34 ± 8 god. (65% muškaraca) s normalnim tlakom (NT) ( 140/90 mmHg) izmjerenih automatiziranim tlakomjeračem prema ESH smjernicama kojima je potom učinjen ehokardiografski pregled. Skupine su uspoređivane analizom varijance uz post hoc Scheffé test. Rezultati: Prosječne vrijednosti arterijskog tlaka po skupinama (NT, vNT, HT) iznosile su 116/130/145 mmHg za sistolički i 72/81/96 mmHg za dijastolički tlak. Prosječna masa lijeve klijetke iznosila je 153/175/187 g uz statistički značajnu razliku između NT i HT (p2 uz prisutan trend ka većim vrijednostima u skupini HT (p = 0,071). Parametri dijastoličke funkcije lijeve klijetke (E/A, E-DT) nisu se značajno razlikovali po skupinama, osim vrijednosti E/e' koji su po skupinama iznosili 7,1/7,5/8,5 uz statistički značajnu razliku između HT i NT (p2; p < 0,05). Skupine su se statistički značajno razlikovale po spolu, u skupinama s vNT i HT bio je veći udio muškaraca (p = 0,003). Zaključak: Mladi hipertoničari imaju početne poremećaje strukture i funkcije lijeve klijetke i pretklijetke bez statistički značajnih promjena u ispitanika s visoko normalnim arterijskim tlakom.

Ines Poljak

Primjećeno je da se kod pojedinih pacijenata prilikom pregleda u liječničkim ordinacijama mjere povišene vrijednosti arterijskog tlaka, dok su vrijednosti istog mjerene u kućnim uvjetima normalne. To se naziva ˝hipertenzija bijele kute˝. (1, 2) Istraživanja pokazuju da pacijenti koji reagiraju fenomenom bijele kute imaju povećan rizik razvoja rezistentne arterijske hipertenzije (3) te komplikacija na krvožilnom sustavu (4). S obzirom da je hipertenzija bijele kute znatnim dijelom vezana uz anksioznost (5), što je ujedno i često zanemarena sestrinska dijagnoza, pitanje je može li sestra i na koji način pomoći u dijagnostičkom i terapijskom smislu kod bolesnika sa izraženom anksioznošću. Sestra koja mjeri arterijski tlak, u dijagnostičkom smislu, bi trebala prepoznati anksioznog pacijenta, procijeniti stupanj anksioznosti, potrebu za uključivanjem drugih stručnjaka (psiholog, psihijatar). Već nakon prepoznavanja anksioznog pacijenta u terapijskom segmentu sestra bi trebala pokušati s psihološkim pristupom, koliko joj to dozvoljava znanje i kompentencije. Kroz redovita mjerenja arterijskog tlaka pokazalo bi se smanjuje li se razlika u izmjerenim vrijednostima u ordinaciji u odnosu na one mjerene kod kuće. Time će liječnik dobiti potvrdu dijagnoze i bolesnik uvidjeti problem, što će za krajni cilj imati pomoć u samoregulaciji arterijskog tlaka vezano uz stres i anksioznost.

Iva Vinduška, Daniela Paškov

Od današnjeg obrazovnog sustava očekuje se uravnoteženo znanje u svim područjima osobnog razvoja koje će biti primjenjivo u praksi. Specifični gospodarski uvjeti utjecali su na tržište rada i formiranje optimalnog broja kompetentnih stručnjaka iz područja sestrinstva s mnogo generičkih i stručnih vještina koje se trajno usavršavaju. Nastavnicima stoga predstavlja izazov sam proces usmjeravanja i prijenosa novih informacija budućim generacijama. Novi naraštaji vole kombinaciju tradicionalnih metoda poučavanja, ali i primjenu suvremenih metoda koje zahtijevaju drugačiju organizaciju nastave i vođenje nastavnog procesa na inovativan način, jer se zbog utjecaja tehnologije mijenja i način na koji mladi percipiraju stvarnost, kao i način na koji nastavnici prenose nastavne sadržaje. (1) Svi dostupni mediji i obrazovna tehnologija trebali bi biti stavljeni u funkcije kao što su: učenje traženja informacija, učenje kako se uči, učenje kako se rješavaju problemi te učenje metodama istraživanja u kontroliranim uvjetima uz nadzor nastavnika. U tom kontekstu učenici bi trebali biti aktivni sudionici, a ne pasivni promatrači stoga je bitno istaknuti ulogu nastavnika i ulogu učenika te staviti naglasak da je suvremeni nastavni proces nastava koja se bazira na aktivnom uključivanju učenika u nastavni proces rada. (2) Nastava koja je usmjerena na učenika zapravo je međusobna suradnja, kako nastavnika, tako i učenika sa zajedničkim ciljem postizanja željenih ishoda. (2) U radu će biti prezentirane inovativne metode rada primjenjive u nastavi stručnih predmeta u srednjim medicinskim školama kao što su: projektna nastava, suradničko učenje, učenje metodom rješavanja problema, istraživački rad, studija slučaja, korištenje Web 2.0 alata, igra i simulacija. (3) Obrazovanje budućih generacija otvara tako nove vidike pa bi istraživanja u obrazovanju trebala biti otvorena novim dostignućima i unapređivanju nastavnog procesa s naglaskom da uporaba inovativnih metoda i tehnologije ne umanjuje ulogu nastavnika, nego je čini složenijom i zahtjevnijom. (4)

Jadranka Pavlić, Dijana Mikić, Slavica Bošnjak

Debljina je složena bolest uzrokovana brojnim genetskim, socioekonomskim i psihološkim čimbenicima. Učestalost debljine posljednjih desetljeća u dramatičnom je porastu, kako kod odraslih tako i kod djece. (1) Duža izloženost debljini u tako ranoj fazi života znatno povećava rizik od nastanka mnogih kroničnih bolesti, a jedna od njih je arterijska hipertenzija. To je bolest povišenog sistoličkog i/ili dijastoličkog arterijskog tlaka iznad 95. percentile za dob, spol i visinu. Rizik za nastanak arterijske hipertenzije kod pretile djece je 3-5 puta veći nego kod djece s normalnom tjelesnom masom, dok je kod adolescenata rizik i do 8,5 puta veći. Arterijska hipertenzija predstavlja jedan od glavnih čimbenika rizika za pobolijevanje i smrtnost kod kardiovaskularnih, cerebrovaskularnih te bubrežnih bolesti. (2) Arterijska hipertenzija u djece je još uvijek nedovoljno prepoznata, stoga bi mjerenje arterijskog tlaka trebalo biti rutinski postupak pri svakom pregledu djeteta, a posebno pretilog djeteta. Prema rezultatima nekih istraživanja incidencija arterijske hipertenzije u djece i adolescenata iznosi oko 5%. (2) Edukacija roditelja i djeteta/adolescenta ima veliku ulogu u liječenju arterijske hipertenzije u dječjoj dobi. Dijete treba, od najranije dobi, učiti o važnosti zdrave i pravilne prehrane, tjelesnoj aktivnosti i redovitom uzimanju ordiniranih lijekova. (3, 4) Dijete/adolescent s povišenim arterijskim tlakom će vrlo vjerojatno i kao odrasla osoba imati povišeni arterijski tlak i trajnu terapiju lijekovima. Stoga svi oni koji skrbe o dječjoj populaciji imaju mogućnost, ali i obavezu edukacije djece/adolescenata, nadziranja vrijednosti arterijskog tlaka i pravovremenog prepoznavanja hipertenzije, te suzbijanje čimbenika rizika. Jedino tako spriječit ćemo progresiju hipertenzije u odraslu dob, a time u konačnici i stopu smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti. Uzmemo li u obzir da su spomenute bolesti vodeći uzroci smrtnosti u razvijenom svijetu, potpuno je jasno kolika je važnost u sprječavanju nastanka hipertenzije.

Ljiljana Lazičić-Putnik, Aleksandar Stojanović

Uvod: Cilj rada je bio uvid u pojavu arterijske hipertenzije u zdravih osoba pod zdravstvenim nadzorom. Ispitanici i metode: Ispitanici su bile zdrave osobe pod zdravstvenim nadzorom tijekom redovitih godišnjih pregleda u ambulanti Službe za epidemiologiju, Zavoda za javno zdravstvo Istarske županije u Puli tijekom listopada i studenog 2016 godine. Istraženi su parametri glede spola, dobi i zanimanja. Rezultati: Ukupno je bilo pregledano 145 ispitanika, od toga 106 žena (73%) i 39 muškaraca odabranih slučajnim izborom. Od hipertenzije je bolovala 41 žena (38,6%) i 12 muškaraca (30,7%) u odnosu na ukupan broj pregledanih. Više od 60% žena i muškaraca starijih od pedeset godina bilo je pod stalnom antihipertenzivnom terapijom uz redovite kontrole kod svog liječnika. Najviše je bilo pregledano prodavačica 25 (23,5%), 23 kuhara i pekara (22%) te 17 djelatnika predškolskog odgoja (16%) i 17 učitelja i profesora (16%). Od ukupnog broja pregledanih, najviše je bilo radno aktivnih žena starosne dobi od 50 do 59 godina ili 50,9%. U ugostiteljstvu se bilježi dvostruko više muškaraca ugostitelja (20%) od žena uposlenih u sličnim djelatnostima. Novo otkriveni slučajevi hipertenzije zabilježeni su u pet žena i dvojice muškaraca. Zaključak: Rezultati ukazuju da su žene više obolijevale od arterijske hipertenzije te da su bile vremenski dulje pod antihipertenzivnom terapijom u trajanju od 1 do 25 godina. Najčešći čimbenici rizika u žena bile su bolesti srca (19,5%) i pušenje duhana (12,1%). Muškarci su češće bili pretili (16,6%) i češće su bolovali od šećerne bolesti (25%) u odnosu na žene. Redoviti pregledi ispitanika ukazuje na važnost i mogućnost promicanja zdravih stilova života u smislu smanjenja broja oboljelih od kroničnih nezaraznih bolesti u Istarskoj županiji.

Ana Jelaković, Vanja Ivković, Sandra Karanović, Viktor Domislović, Krešimir Đapić, Mirjana Fuček, Josipa Josipović, Mario Laganović, Ninoslav Leko, Bojan Jelaković

Uvod: Glomerularna hiperfiltracija (GHF) povezana je s napretkom bubrežne bolesti i arterijskom hipertenzijom. Dokazan je značajno povećan metabolički rizik u stanju GHF. (1-3) Cilj ovog istraživanja je bio analizirati koji čimbenici utječu na GHF u naizgled zdravih ispitanika i utvrditi njihov klinički tijek u dugogodišnjem praćenju. Pacijenti i metode: Od 954 ispitanika uključenih u ENAH studiju praćenja, njih 371 (137 muškaraca, 234 žena, prosjek dobi 46 godina) je zadovoljavalo kriterije uključenja za daljnju analizu: 100 s optimalni, 72 s normalnim arterijskim tlakom, 70 predhipertoničara (s visoko normalnim arterijskim tlakom) i 129 s novodijagnosticiranom neliječenom hipertenzijom. Vrijeme praćenja je bilo 77 ± 12 mjeseci. Isključni kriteriji su bili liječena hipertenzija, šećerna bolest, trudnoća, eGFR < 60 ml/min, kardiovaskularni ili cerebrovaskularni događaj, terminalna faza kronične bolesti, demecija, nepokretnost i nedostupni podaci. Arterijski tlak i frekvencija srca su bili mjereni pomoću Omron 6 uređaja sukladno smjernicama Europskog društva za hipertenziju. Urična kiselina, glukoza, lipidi, serumski kreatinin, hsCRP, leptin i adiponektin su bili određeni, inzulinska rezistencija se računala prema HOMA indeksu, a procjena glomerularne filtracije se vršila pomoću MDRD formule. Omjer albumina i kreatinina je izraačunat iz prvog jutarnjeg uzorka urina. GHF je definirana kao eGFR iznad 5. kvintile za cijelu grupu. Rezultati: Ispitanici s GHF su bili mlađi (38,1 vs. 48,1 godina), imali su manji opseg struka (87 ± 17 vs. 92 ± 16 cm), niži arterijski tlak (121/76 vs. 131/81 mmHg), niži ukupni kolesterol (5,3 ± 1,1 vs. 5,8 ± 1,1) LDL-kolesterol (3,1 ± 0,9 vs. 3,5 ± 1,0) i leptin (C 5,1 (IQ2,8-10,7) vs. 10,4 (5,4-16,6) u usporedbi s drugima (sve p < 0,05). Zaključak: Suprotno nekim izvješćima iz literature, naša grupa naizgled zdravih ispitanika s GHF nije imala povećan metabolički rizik. Zanimljivo, prema rezultatima frekvencija srca je pozitivno povezana s GHF što upućuje kako simpatetička hiperaktivnost možda ima važnu ulogu.

Ivan Jakopčić, Lidija Orlić, Sandra Milić, Iva Majurec, Vesna Lukenda Žanko, Marina Colić, Anamarija Rundić, Giovanni Targher, Ivana Mikolašević

Uvod: Utvrditi povezanost između controlled attenuation parameter (CAP) kao elastografskog parametra steatoze jetre i jetrene tvrdoće (liver stiffness measurements; LSM) kao elastografskog parametra fibroze definiranih metodom tranzijetne elastografije (TE) i različitih kliničkih i biokemijskih parametrima kod bolesnika s jednom ili više komponenti metaboličkog sindroma (MetS). Naša hipoteza je da arterijska hipertenzija (AH) utječe na fibrozu jetre više od drugih MetS komponenti. Pacijenti i metode: U ovo presječno istraživanje uključili smo 648 bolesnika u razdoblju od 2013. do 2015. godine. Temeljem kliničkih i laboratorijskih parametara isključene su druge etiologije kronične bolesti jetre. Značajna steatoza jetre definirana je vrijednostima CAP-a ≥ 238 dB/m, a značajna fibroza vrijednostima LSM-a > 7 kPa. Rezultati: Od 648 bolesnika, 82,1% imao je AH, 45,7% šećernu bolest tip 2 (T2DM), 77,9% dislipidemiju, prosječan opseg struka bio je 103 ± 14 cm, a 67,3% bolesnika ispunilo je kriterije za dijagnozu MetS-a. Bolesnici s CAP ≥ 238 dB/m (n = 572) imali su značajno veću prevalenciju MetS-a i svih njegovih komponenti u usporedbi s bolesnicima s urednim CAP-om. Bolesnici s CAP ≥ 238 dB/m i LSM > 7,0 kPa (n = 103) imali su više vrijednosti jetrenih enzima i veću prevalenciju MetS-a i svih njegovih komponenti u odnosu na bolesnike s povišenim CAP-om, a urednim LSM-om. Analizirajući metaboličke parametre, u multivarijatnoj analizi, čimbenici koji su bili nezavisno udruženi s povišenim CAP-om bili su prisustvo MetS-a (i njegove pojedinačne komponente), inzulinska rezistencija (IR) (definirana HOMA-IR bodovnim sustavom) i povišeni urati. Najjaču povezanost s CAP-om pokazala je dislipidemija. Slično, u multivarijatnoj analizi čimbenici koji su bili nezavisno povezani s povišenim LSM-om bili su MetS (i njegove pojedinačne komponente), IR i povišeni urati. Od svih metaboličkih komponenti, najjaču povezanost s povišenim LSM-om pokazala je arterijska hipertenzija (OR 3,73; 95%Cl 1,57–8,85; p < 0,005). Zaključak: Sve komponente MetS-a značajno su povezane sa CAP-om i LSM-om kao elastografskim parametrima stetaoze i fibroze jetre. Od svih metaboličkih komponenti, arterijska hipertenzija ima najveći utjecaj na fibrozu jetre izraženu LSM vrijednostima kod NAFLD bolesnika.

Mario Laganović, Majda Vrkić Kirhmajer, Tajana Željković Vrkić, Ivana Vuković Brinar, Sandra Karanović, Živka Dika, Vedran Premužić, Dunja Rogić, Ljiljana Banfić, Bojan Jelaković

Uvod: Premda je poznato da osobe rođene nakon intrauterinog zastoja u rastu (IUGR) imaju veću incidenciju kardiovaskularnih bolesti kasnije u životu, mehanizmi koji to posreduju nisu do kraja poznati. Epidemiološki podaci pokazuju da povišena razina urične kiseline (UK) u serumu korelira s vaskularnom disfunkcijom i hipertenzijom. (1-3) Cilj ovog rada je bio istražiti utječe li razina urične kiseline na arterijski tlak (AT) i vaskularnu funkciju u mladih muškaraca rođenih nakon IUGR. Pacijenti i metode: Uključeno je 95 zdravih muškaraca (21,0 + 0,89 godina) rođenih ispod 10. percentile porodne težine za gestacijsku dob (SGA) i 90 zdravih muškaraca (21,5 + 1,02 godina) s normalnim intrauterinim razvojem (AGA). Podaci o trudnoći i porodu dobiveni su iz registara poroda. Antropometrijski parametri, ambulantni i 24h arterijski tlak (AT), glukoza na tašte, profil lipida, eGFR, debljina intime-medije karotide (cIMT), brzina širenja pulsnog vala (PWV), centralni arterijski tlak (cAT) kao i indeks augmentacije (Aix) izmjereni su kod svih sudionika. Hiperuricemija je definirana vrijednostima UK > 360 µmol/L. Rezultati: SGA ispitanici su imali više vrijednosti UK u usporedbi s AGA grupom (406 vs. 307 p < 0,001). SGA ispitanici s hiperuricemijom su imali viši indeks tjelesne mase (BMI), opseg struka (p < 0,003), ambulantni sistolički AT (p = 0,021), cAT (p = 0,022), veću varijabilnost AT (p = 0,021), nižu eGFR (p = 0,021), kao i češće dislipidemiju (p < 0,001) što nije bilo nađenoj kod kontrolne skupine. Nije bilo razlike u cIMT, Aix, PWV između skupina. Utvrđena je pozitivna korelacija između UK i BMI, OS kod obje skupine, te negativna korelacija s eGFR (p < 0,001) u SGA skupini. Kod SGA ispitanika koji su prerano rođeni UK je pozitivno korelirala s varijabilnosti AT (p = 0,003), cIMT (p = 0,016) i negativno s porodnom težinom (p = 0,009). U multiploj regresijskoj analizi BMI se pokazao kao ključna odrednica sistoličkog AT (ß = 0,427; p < 0,001). Zaključak: Naši rezultati potvrđuju grupiranje KV čimbenika rizika kod mladih odraslih muškaraca s povišenom razinom UK rođenih nakon IUGR. Nisu ustanovljene razlike u vaskularnoj funkciji prema vrijednostima UK. Međutim, kod osoba rođenih nakon IUGR primjećene su subkliničke promjene u karakteristikama AT, uglavnom u visini i povećanoj varijabilnosti sistoličkog AT, što još više dolazi do izražaja u prerano rođenih IUGR osoba. Navedeno može dijelom biti posljedica pojačane vazokonstrikcije kod IUGR ispitanika s povišenom razinom UK.

Maja Bešić

Uvod: Arterijska hipertenzija je vodeći uzrok kardiovaskularnog komorbiditeta i smrtnosti te znatno pridonosi razvijanju kronične bubrežne bolesti, srčanog i moždanog udara. Zbog neredovitog kontroliranja arterijskog tlaka i/ili nepravilnog uzimanja lijekova može nastupiti hipertenzivna kriza koja se definira kao znatan porast sistoličkog arterijskog tlaka > 180 mmHg i dijastoličkog arterijskog tlaka > 120 mmHg. (1) Prikaz slučaja: 34-godišnje bolesnice s pozitivnom obiteljskom anamnezom hipertenzije zaprimljena je nakon pregleda u hitnoj oftalmološkoj službi zbog smetnji vida i novootkrivene hipertenzivne krize s vrijednostima arterijskog tlaka od 230/130 mmHg. Liječenje započinje u jedinici intenzivnog liječenja pod monitoriranjem vitalnih funkcija uz parenteralnu primjenu urapidila (antagonist alfa-adrenergičkih receptora koji ima periferni i centralni mehanizam djelovanja) i gliceriltrinitratom (dilatira krvne žile i olakšava rad srca i protok krvotoka). Po stabilizaciji pacijentica se premješta na odjel na daljnju obradu i liječenje. Od terapije se nastavlja s urapidilom peroralno, uvodi se diuretik, beta blokator te antagonist kalcija i vazodilatator. Uz praćenje općeg stanja i mjerenja vitalnih funkcija te diureze bitan čimbenik u postavljanju konačne dijagnoze su laboratorijske pretrage, radiološke pretrage, 24-satno kontinuirano mjerenje arterijskog tlaka i specifičan kaptoprilski test. Zaključak: U središtu cijelog procesa liječenja i dijagnosticiranja je bolesnik, a sestrinska uloga je edukacija i briga te da time omogući osjećaj sigurnosti i povjerenja bolesnika. (2) Potrebno je omogućiti da bolesnik donosi odluke i da prati simptome i znakove bolesti.

Ljiljana Broz

Arterijska hipertenzija predstavlja vodeći javnozdravstveni problem. Način života (loše prehrambene navike, pretilost, neadekvatna tjelesna aktivnost, povećan unos alkohola, pušenje, stres) i neadekvatno liječenje predstavljaju čimbenike rizika koji doprinose razvoju bolesti (1). Posljedično nastaju brojne komplikacije koje dovode do značajnog narušavanja zdravlja i kvalitete života. Promjene životnih navika pomažu u kontroli arterijskog tlaka i sprečavanju nastanka komplikacija. Cilj ovog rada je upoznati stilove učenja i povećati mogućnosti utjecaja na promjene životnih navika. Usvajanje zdravstveno odgojnih sadržaja utječe na promjene u ponašanju. Dovodi do očuvanju zdravlja i sprečava napredovanja već postojeće bolesti. Rezultat je poboljšanje kvalitete života, veće zadovoljstvo oboljelih i bolja suradnja. Obzirom da sve osobe nisu jednake i načini poučavanja tijekom edukacije bi trebali biti raznoliki, odnosno prilagođeni mogućnostima i sposobnostima pojedinca kojeg se educira. Bitna je procjena socijalne zrelosti (odgovornosti za vlastito zdravlje) (2). Stil učenja je dominantni ulazni kanal kod prijema i obrade informacija, odnosno najuspješniji način usvajanja zdravstveno odgojnih sadržaja. Dobro je procijeniti stil učenja, ali i osobitost svakog oboljelog koji će biti sudionik edukacije. Preporuka je učenje gledanjem, slušanjem i pokretom/aktivnošću (vizualno, auditivno i kinestetičko), odnosno uporaba VAK teorije (3). Jedan od instrumenata je upitnik za procjenu stilova učenja (VAK upitnik) (4). Edukaciju treba organizirati na način kako bi se usvojeno znanje moglo prilagoditi svakodnevnom životu, više puta ponavljati te utjecati na mijenjanje životnih navika. Vizualni stil učenja uključuje učenje u slikama, ilustracije, film, grafikone (3). Dobro je naglasiti i izdvojiti dio teksta (pismene upute), koristiti boje i crteže. Bitna je i dobra organizacija. Auditivni (verbalni) stil učenja uključuje govor, rasprave i izlaganja, uključuje ponavljanje i naglašavanje određenih pojmova. Kinestetički stil učenja (pokret ili aktivnost) usmjeren je na izvođenje određenih zadataka. Nakon provedbe edukacije preporuka je dati zadatak i aktivno uključiti sudionike u izradu materijala za edukaciju, a nakon izvedbe zadatka procijeniti uspješnost edukacije. (4) Ako koristimo istovremeno više stilova učenja, ishodi edukacije postaju uspješniji. Poznavanjem osobina određenih stilova učenja, uz dobru procjenu osoba koje se educiraju, može se u kraćem vremenu puno više utjecati na usvajanje i razumijevanje zdravstveno odgojnih sadržaja, samih terapijskih postupaka, te promjenu ponašanja. Slušanjem se zapamti 10% onog što čitamo, gledanjem i slušanjem 50%, a ono što čujemo, vidimo, izgovorimo i učinimo usvojeno je 90%.

Katica Gojak, Mirjana Mihalić

Paragangliomi su neuroendokrini tumori koji potječu iz paraganglija autonomnog živčanog sustava. Građeni su od kromafinih stanica. Tumori koji rastu unutar srži nadbubrežne žlijezde poznati su pod imenom feokromocitomi. Paragangliomi su ekstraadrenalni tumori. U 97% slučajeva su benigni, a u 3% su opisani kao metastaza. Specifični su po visokoj vaskulariziranosti i sporom rastu. Određeni nasljedni poremećaji i mutacije gena povećavaju rizik od feokromocitoma ili paraganglioma. (1, 2) Pacijentu T.V. (34. godine) učinjena je obrada zbog arterijske hipertenzije. Nađeni su povišeni metanefrini i normetanefrini, a na MIBG-u pronađen je paragangliom (retroperitonealno, paraaortalno desno u visini kralješka L3). Tumor je kirurški uklonjen. Nakon operacije arterijski tlak se stabilizirao. Nalaz metanefrina i normetanefrina je bio uredan. Savjetovano je ponoviti MIBG. Pacijentu je indicirana analiza genskih mutacija za familijarni paragangliom.

Gordana Šantek-Zlatar

Uvod: Sredina u kojoj se pacijent nalazi može imati veliki utjecaj na izmjerenu vrijednost arterijskog tlaka, a varijabilnost istih utjecala je na širu upotrebu kontinuiranog 24-satnog mjerenja arterijskog tlaka (KMAT). Tehnika postavljanja i uporaba aparata vrlo je jednostavna, a pacijenti trebaju slijediti upute dobivene od medicinske sestre koja pretragu obavlja. Kvaliteta zbrinjavanja, liječenja i zdravstvene njege bolesnika s arterijskom hipertenzijom uz primjenu 24-satnog KMAT-a podignuta je na zavidnu razinu. Primjena ove dijagnostičke metode omogućava točniju dijagnostiku i adekvatniji terapijski pristup. (1-7) Pacijenti i metode: Pacijenti su ispunili ponuđeni upitnik o iskustvu mjerenja arterijskog tlaka i iskustvu mjerenja KMAT-om te njihovoj percepciji o bolesti i skrbi. Prikupljani su podaci o dijagnozi, terapiji, navikama, socijalnoj podršci, očekivanjima bolesnika i njegovim kognitivnim sposobnostima, antropometrijskim pokazateljima, o čimbenicima primarne i sekundarne prevencije, dijetoterapiji i farmakoterapiji, uočavanju promjena psihičkog stanja bolesnika te motivaciji i pružanju podrške istom Podaci su analizirani metodama deskriptivne statistike. Rezultati: U istraživanje bilo je uključeno ukupno 30 bolesnika i to 15 žena i 15 muškaraca. Najčešći sestrinsko-medicinski problemi kod ispitanika bili su: neupućenost u izvođenje 24-satnog KMAT-a, neupućenost u svrhu dijagnostičke metode, neupućenost u važnost usvajanja zdravih navika, neupućenost u važnost pridržavanja propisane farmakoterapije i nuspojava istih. Zaključak: Neinvazivna, a vrlo dragocjena kao dijagnostički postupak, ova pretraga kojom dobivamo rezultate pomoću kojih možemo dijagnosticirati arterijsku hipertenziju, pratiti uspjeh u liječenju iste te precizno procijeniti kardiovaskularni rizik vrlo je učestala. Iskustva pacijenata nam govore o kvalitetnijem zbrinjavanju arterijske hipertenzije nakon titracije terapije prethodno napravljenim 24-satnim KMAT-om. Ovim načinom smanjujemo komplikacije osnovne bolesti, odnosno djelujemo sekundarno preventivno što pacijentu znači u konačnici podizanje nivoa kvalitete života s arterijskom hipertenzijom i odgoda komplikacija bolesti, tj. značajno produženje života.

Anita Ćosić, Sanja Novak, Ivana Jukić, Ana Stupin, Zrinka Mihaljević, Lidija Rašić, Martina Mihalj, Ines Drenjančević

Oksidativni stres je povećana razina reaktivnih kisikovih radikala. Njegov utjecaj na organizam ovisi o vrsti oksidansa, mjestu i intenzitetu stvaranja, sastavu i djelovanju različitih antioksidanata te o sposobnosti oporavka sustava. Današnjim laboratorijskim metodama možemo izmjeriti ukupnu razinu oksidativnog stresa (npr. mjerenje produkata lipidne peroksidacije ((TBARS)) ili antioksidativnog kapaciteta (FRAP – oboje mjereno spektrofotometrijski), utvrditi oksidativni status mjerenjem koncentracije i izražaja antioksidativnih enzima (npr. genski izražaj antioksidativnih enzima (mRNA pomoću rtPCR) i izražajnost proteina pomoću Western Blot metode) ili njihovu aktivnost (spektrofotometrijski), prisutnost ili proizvodnja produkata koji se mogu izmjeriti direktno na tkivima ili stanicama (npr. in situ proizvodnju reaktivnih kisikovih spojeva (ROS-a) različitim metodama flourescencije, proizvodnja vodikovog peroksida i peroksinitrita metodom protočne citometrije). U rutinskoj kliničkoj praksi navedene metode za određivanja razine oksidativnog stresa kod pacijenata nisu primijenjene iako bi mogle imati značenje kod praćenja terapije arterijske hipertenzije. Oksidativni stres je u podlozi razvoja i održavanja arterijske hipertenzije. Primjerice istraživanja na animalnim modelima arterijske hipertenzije, kod kojih je utvrđena snižena razina angiotenzina II (Ang II), pokazala su značajno povišenu produkciju ROS-a u stijenkama krvnih žila. Također, supresija Ang II (npr. povećanim unosom soli, NaCl) oštećuje funkciju krvnih žila povećanom proizvodnjom ROS-a. Tjedan dana visokog unosa soli značajno smanjuje izražaj GPx4, antioksidativnog enzima, i iNOS-a, povećava lipidnu peroksidaciju (mjerenju TBARS-om), dovodi do značajnog porasta produkcije ROS u limfocitima iz perifernih organa, s tendencijom porasta oksidativnog stresa u leukocitima iz krvi. Konzumacijom visoko slane dijete povećava se razina bazalnog unutarstaničnog ROS-a u limfocitima izoliranim iz mezenteričnih limfnih čvorova i slezene, kao i unutarstanična proizvodnja ROS-a u perifernim limfnim čvorovima nakon PMA stimulacije. Istovremeno, ne dolazi do značajne promjene arterijskog tlaka, upućujući da NaCl narušava oksidativnu ravnotežu i izaziva poremećaj funkcije krvnih žila neovisno o arterijskom tlaku i prije njegovih promjena.

Amira Bijedić, Irma Bijedić, Suad Bijedić, Zumreta Kušljugić, Daniela Lončar

Uvod: Porast morbiditeta i mortaliteta od kardiovaskularnih bolesti (KVB) zbog razvoja ateroskleroze opisan je kod nekih autoimunih bolesti kao što je reumatoidni artritis. Postojanje tradicionalnih čimbenika rizika za kardiovaskularne bolesti često je zastupljeno kod bolesnika s reumatoidnim artritisom, ali ne može objasniti povećan razvoj kardiovaskularnih bolesti kod bolesnika s reumatoidnim artritisom. Smatra se da je reumatoidni artritis udružen s povećanim rizikom za razvoj kardiovaskularne bolesti jer kronična sistemska upala predstavlja čimbenik rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti isto kao i hipertenzija, šećerna bolest ili dislipidemija. Ekstrazglobne manifestacije kod reumatoidnog artritisa povezane sa povećanim kardiovaskularnim mortalitetom upućuju na ulogu sistemske nekontrolirane upale u ubrzanom razvoju ateroskleroze. Cilj istraživanja je bio utvrditi učestalost tradicionalnih i netradicionalnih čimbenika rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti kod bolesnika sa reumatoidnim artritisom. Pacijenti i metode: Kod 50 bolesnika sa reumatoidnim artritisom određene su vrijednosti sedimentacije eritrocita (SE), C reaktivnog proteina (CRP), fibrinogena, kolesterola, triglicerida, arterijskog tlaka, reuma faktora (RF), šećera u krvi, spolna distribucija, godine života, vrijednost prema DAS 28 ljestvici. Rezultati: U ispitivanoj grupi srednja životna dob je bila 63,4 godine, postotak ženskog spola je bio 80%, SE u prvom satu je 60,1 mm, CRP 31,2 mg/l; kolesterol 5,41 mmol/l; trigliceridi 2,76 mmol/l; RF 276; fibrinogen 5,12 g/l; glukoza 6,8 mmol/l, arterijski tlak 140/90 mmHg; vrijednost prema DAS 28 ljestvici 6,4. Zaključak: Povišeni parametri upale, kao što su CRP, fibrinogen i RF, bili su viši što je bila viša aktivnost bolesti prema DAS 28 score. Kod bolesnika sa povišenim vrijednosti prema DAS 28 ljestvici bili su povišeni i tradicionalni čimbenici rizika za razvoj KVB kod bolesnika sa reumatoidnim artritisom.

Sandra Karanović, Ana Jelaković, Vanja Ivković, Živka Dika, Viktor Domislović, Krešimir Đapić, Lana Gellineo, Ema Ivandić, Josipa Josipović, Ivana Vuković Brinar, Jelena Kos, Mario Laganović, Tajana Željković Vrkić, Ljiljana Fodor, Vesna Matijević, Mirjana Fuček, Josip Čulig, Ranko Stevanović, Bojan Jelaković

Uvod: Rezultati naših prethodnih istraživanja potvrdili su da je unos soli (24-satno mapiranje) u Hrvatskoj preko 11 g/dan. Unos soli bio je viši u ruralnim nego gradskim područjima. Hrvatska nacionalna kampanja započela je 2008. Naš cilj bio je analizirati trendove u unosu soli u ruralnom području u prethodnom razdoblju. Ispitanici i metode: Od 3056 pojedinaca uključenih u ENAH studiju, 2259 (868 muškaraca, 1391 žena) uključeni su u daljnje analize. Svi ispitanici stariji od 18 iz analiziranog ruralnog područja pozvani su na sudjelovanje; istraživanje je provođeno po principu “od vrata do vrata”. Trudnice, bolesnici s terminalnim bolestima vezani uz krevet, osobe s teškom invalidnošću, pojedinci s amputiranim udom/udovima, imobilizirani, mentalno bolesni ili osobe s teškom demencijom nisu uključeni u studiju. Stopa sudjelovanja bila je > 70%. Unos soli procijenjen je iz uzorka prvog jutarnjeg urina koristeći Intersalt formulu. Arterijski tlak (AT) mjeren je pomoću Omron 6 uređaja slijedeći ESH smjernice. Stanovništvo je pregledavano 3 puta: 2008., 2010. i 2015. te su analizirani unos soli i povezanost s AT. Nije bilo razlike u spolu ili dobi ispitanika u 3 navedene godine istraživanja. Rezultati: U 2008., 2010., 2015. unos soli u cijeloj skupini bio je: 10,5 (8,7-12,2); 10,2 (8,4-12,1); 10,9 (9,5-12,2). U muškaraca: 10,4 (8,8-12,2); 10,1 (8,5-12,1); 10,9 (9,3-12,3); u žena: 10,6 (8,6-12,3); 10,4 (8,4-12,1); 10,9 (9,6-12,1). Nismo našli trend smanjenja unosa soli, nije bilo razlika u spolu. Značajna korelacija unosa soli i sistoličkog i dijastoličkog tlaka pronađena je za cijelu skupinu (r = 0,32; r = 0,18; oboje p > 0,001); za muškarce (r = 0,29; r = 0,134; oboje p = 0,01) i za žene (r = 0,35; r = 0,21; oboje p > 0,001). Zaključak: Svjesni smo mnogih mana određivanja unosa soli metodom slučajnog uzorka urina. Ipak, koristeći istu metodu i istu formulu na istoj populaciji, smatramo da naše rezultate možemo pouzdano koristiti za određivanje trenda unosa soli u ruralnom području. Uočena je značajna korelacija s AT što potvrđuje naše prijašnje rezultate. Unatoč tome što je hrvatska nacionalna kampanja započela prije 10 godina, unos soli u ruralnom području je vrlo visok i bez promjene u navedenom razdoblju, što ukazuje na potrebu ulaganja dodatnih napora kako bi se unos soli smanjio.

Sandra Karanović, Vanja Ivković, Ana Jelaković, Živka Dika, Viktor Domislović, Krešimir Đapić, Lana Gallineo, Ema Ivandić, Josipa Josipović, Ivana Vuković, Jelena Kos, Mario Laganović, Tajana Željković Vrkić, Vedran Premužić, Dunja Rogić, Bojan Jelaković

Uvod: Povišena serumska urična kiselina (SUK), čak i asimptomatska, povezana je s arterijskom tlakom, arterijskom hipertenzijom (HT), kardiovaskularnim i kroničnom bubrežnom bolešću. Podaci analiza učinjenih na životinjskim modelima ukazuju da bi inhibitori ksantin oksidaze (KOi) mogli zaustaviti glomerularnu hipertenziju i reverzibilno djelovati na glomerularnu hipertrofiju uzrokovanu hiperuricemijom, a u hiperuricemičnih ljudi smanjiti mikroalbuminuriju (MA). Ipak, i dalje je prisutno pitanje je li SUK uzrok, marker ili samo epifenomen bubrežnog oštećenja. Cilj istraživanja bio je analizirati povezanost SUKa s MA u prehipertoničara (PHT) i novodijagnosticiranih, neliječenih hipertoničara (HT). Pacijenti i metode: Od 954 osobe uključene u ENAH studiju praćenja, 371 pojedinac (137 muškaraca, 234 žena) koji je zadovoljio uključne kriterije uključen je u daljnje analize: 100 osoba s optimalnim, 72 s normalnim tlakom, 70 s prehipertenzijom (visoko normalni arterijski tlak) i 129 s novodijagnosticiranom hipertenzijom. Isključujući kriteriji bili su: uporaba antihipertenziva i KOi, šećerna bolest, trudnoća, eGFR < 60ml/min, kardiovaskularni ili cerebrovaskularni incident, kronična terminalna bolest, demencija, nepokretnost i nedostatak podataka. Arterijski tlak mjeren je pomoću Omron 6 uređaja sukladno smjernicama Europskog društva za hipertenziju. Izmjeren je opseg struka. Krv je izvađena natašte te su određeni SUK, glukoza, lipidi, serumski kreatinin, hsCRP. HOMA indeks je korišten za izračunavanje inzulinske rezistencije, a MDRD formula za određivanje eGFR. Omjer albumina i kreatinina (ACR) te alfa1 i kreatinina određeni su iz uzorka prvog jutarnjeg urina. Rezultati: U cijeloj skupini prisutan je trend nižeg ACR u odnosu na SUK (serumske urate): 1. vrs 2. vrs 3. tercila: 5,78 vrs 5,11 vrs 4,65; p = 0,002. 78,3% osoba u najvišoj tercili SUKa bili su u najnižoj tercili ACR. Korelacija SUK i ACR bila je značajno negativna (r = -0,21; p < 0,01), no nakon prilagodbe za dob, spol, opseg struka, sistolički tlak, GUK natašte, omjer alfa1 i kreatinina u urinu, značajnost se izgubila (beta = -0,09; p = 0,89). U podskupini PHT i HT, SUK je također negativno korelirao (r = -0,14; p = 0,02), ali ponovno povezanost nije bila značajna nakon prilagodbe (beta = -0,10; p = 0,28): Trend ACR kroz tercile SUKa bio je jednak u cijeloj skupini (p = 0,02). Zaključak: U prehipertoničara i novodijagnosticiranih neliječenih hipertoničara serumski urati nisu povezani s mikroalbuminurijom. Štoviše, naša zapažanja o negativnoj povezanosti serumske urične kiseline s mikroalbuminurijom povlači za sobom provokativno pitanje: je li povišena serumska urična kiselina u ranoj fazi kardiorenalnog kontinuuma sa svojim antioksidativnim svojstvima zapravo protektivna?

Edina Ćatić Ćuti, Bojan Jelaković, Dajana Katičić, Draško Pavlović, Ninoslav Leko, Žarko Belavić

Uvod: Antikoagulacijsko liječenje ima značajnu ulogu u sprječavanju kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih događaja, a u bolesnika u programu nadomještanja bubrežne funkcije, otvoreno je pitanje balansa između rizika od kardiovaskularnih događaja, s jedne strane i povećanog rizika od krvarenja s druge strane. Kako je terapijski učinak varfarina definiran na temelju ciljnog raspona vrijednosti INR-a (International Normalized Ratio) između 2,0-3,0, takav uzak terapijski prozor, kao i spor početak i kraj djelovanja te individualna varijabilnost čine titraciju terapije kompleksnom, osobito u populaciji bolesnika na hemodijalizi. Direktni oralni antikoagulansi predstavljaju prekretnicu u antikoagulacijskom liječenju, ali bez dovoljno dokaza za primjenu u bolesnika na hemodijalizi. Pacijenti i metode: U sklopu redovne provjere terapije bolesnika na HD, napravili smo evaluaciju koagulograma u svrhu određivanja TTR-a (Time in Therapeutic Range), i analizu ishoda (moždanog udara/sistemske tromboembolije s jedne strane i hipersaturacije odnosno epizoda krvarenja s druge strane), retrospektivno, u 6-mjesečnom razdoblju na uzorku od 35 bolesnika koji uzimaju varfarin, a radi procjene rizika i koristi liječenja. Za izračunavanje TTR vrijednosti koristila se Rosendaalova metoda, statistički testovi bivarijantne korelacije za korelaciju varijabli, hi kvadrat test, parametrijski t-test za nezavisne uzorke. Sve razlike dobivenih vrijednosti su analizirane na razini značajnosti od 5%. Podaci su analizirani statističkim programom SPSS v.20. Rezultati: U uzorku od 35 bolesnika je 25% žena, 91% hipertoničara, 20% dijabetičara, 62% bolesnika s koronarnom bolesti srca, 54% bolesnika s hiperlipidemijom, prosječne životne dobi 68 godina. 71% bolesnika imalo je fibrilaciju atrija, a 14% duboku vensku trombozu. Prosječna vrijednost TTR-a je 60,63 ± 22,58%. Testiranjem različitih ishoda s obzirom na TTR nije nađena statistički značajna razlika kod pacijenata čiji je TTR iznad 60%, tj. ispod 60%. Od pacijenata koji su imali laboratorijski verificiranu hipersaturaciju, u 13 je hipersaturacija zabilježena kod jednog mjerenja, kod jednog pacijenta dva puta, kod dva pacijenta tri puta te kod 3 pacijenta 5 puta kroz 6 mjeseci mjerenja. Nije zabilježen niti jedan kardiovaskularni ili cerebrovaskularni događaj i nije bilo epizoda krvarenja. Zaključak: Rezultat govori u prilog činjenici kako kod bolesnika na hemodijalizi postoji veća sklonost hipersaturaciji i veći rizik od krvarenja, ali kako se radi o malom uzorku bolesnika i kratkom vremenu evaluacije, potrebne su daljnje analize ishoda kako bi se detaljnije definirao omjer koristi i rizika.

Vesna Ćosić, Đuro Miškić, Karla Miškić, Blaženka Miškić

Uvod: Arterijska hipertenzija - arterijski tlak iznad 140/90 mmHg se u trudnoći dijeli na kroničnu i gestacijsku. Kronična hipertenzija se javlja prije 20 tjedna gestacije u 2% trudnoća. (1) Gestacijska hipertenzija se razvija nakon 20 tjedna trudnoće (obično nakon 37 tjedna) i povlači se 6 tjedana iza poroda. Pojavljuje se u 5 do 10% trudnoća, češće u višeplodnim trudnoćama. (2) Edemi mogu biti fiziološki zbog retencije izazvane hormonima i kao posljedica položaja zbog pritiska na donju šuplju venu ili mogu biti patološki, koji su rjeđi ali opasni. Hipertenzija može dovesti do fetalne smrtnosti zbog smanjenja utero-placentarnog protoka s vazospazamom i zastojem u rastu, hipoksije i abrupcije posteljice. Poznata je dvojba pri liječenju blage do umjerene hipertenzije radi mogućeg zastoja fetusa. (3) Cilj je prikazati rezultate jednogodišnjeg praćenja ishoda trudnoća pacijentica koje su zbog arterijske hipertenzije liječene diureticima i antihipertenzivima. Pacijenti i metode: Tijekom godinu dana praćeno je 277 trudnica od kojih je 31 (11,4%) trudnica imala hipertenziju i edeme tijekom trudnoće od 16 tjedana. 18 (6,5%) trudnica imalo hipertenziju bez edema, a 13 (4,7%) trudnica pojavu edema od 25 tjedna trudnoće, a hipertenziju od 27 tjedna. Ostale trudnice 215 (77,6%) su imale normalan arterijski tlak na svim mjerenjima i rodile zdravu donesenu djecu, normalne porođajne težine. Rezultati: Trudnice s arterijskom hipertenzijom su liječene metildopom 3x250 mg, neslanom dijetom i mirovanjem. Od 18 trudnica 5 (27%) je slabo reagiralo na terapiju koja je povećana na 1500 mg/dan čime uz neslanu dijetu i mirovanje održava normotenziju do kraja trudnoće. Ultrazvučno je registriran blagi zastoj u rastu djeteta s urednim vrijednostima protoka krvi u ACM (arteria cerebri media) i AUM (arteria umbilicalis). Trudnice s edemima su nakon neuspjele dvotjedne neslane dijete i mirovanja liječene furosemidom a 40 mg 1 tbl svaka 3 dana uz nadoknadu kalija. Unatoč smanjenju edema i dalje ostaju više vrijednosti arterijskog tlaka, pa se dodaje metildopa 3x250 mg uz mirovanje i ležanje na lijevom boku. Od 13 trudnica njih 6 (46%) nije reagiralo na terapiju pa im je povišena doza metildope na 3x500 mg uz i dalje neslanu dijetu i mirovanje na boku. Ultrazvučno je također registriran zastoj u rastu djeteta uz uredne protoke u ACM i AUM. Obje skupine trudnica kojima se morala povisiti doza antihipertenziva radi nereguliranih vrijednosti arterijskog tlaka su uz intenzivan nadzor nad trudnoćom rodile prijevremeno (od 32-36 tjedana) djecu sa zastojem u rastu (ispod 2500 g). Trudnice s edemima i težim stupnjem hipertenzije su završavale trudnoću nekoliko tjedana ranije (30-33 tjedna) radi istih razloga. Zaključak: Prevencija arterijske hipertenzije edukacijom koja uključuje promjene stila života i dozirane tjelesne aktivnosti može smanjiti uporabu lijekova, posebice diuretika kao i ostalih antihipertenziva čime ne bi dolazilo do ugrožavanja transplacentarnog i fetalnog protoka što bi svakako smanjilo broj prijevremenih porođaja kao i rađanje rizične novorođenčadi niske tjelesne mase.

Krešimir Đapić, Viktor Domislović, Luka Kovačić, Ivica Nekić, Ana Jelaković, Vanja Ivković, Ines Čavar, Lidija Bušić Bjelobaba, Vjeran Pajić, Mario Ravić, Bojan Jelaković

Prevalencija arterijske hipertenzije u Hrvatskoj je visoka i iznosi 37,5% te je glavni čimbenik rizika za razvoj kardiovaskularnih bolesti. (1, 2) Napretkom tehnologije i globalizacijom sve veći udio stanovništva koristi pametne telefone što otvara nove mogućnosti poboljšanja kontrole kroničnih nezaraznih bolesti. Glavni cilj ovog projekta bio je razviti prototip mobilne aplikacije koja bi poboljšala kontrolu arterijske hipertenzije i educiranost korisnika o krvnom tlaku i povezanim komplikacijama. Aplikacija je namijenjena za Android 6 operativni sustav. Podaci, specifični za aplikaciju su spremljeni u SQLite bazu podataka. Lista lijekova je preuzeta s HALMED baze lijekova i spremljena u obliku JSON podataka. Mjerenja korisnika se pohranjuju na postojeći mHealth sustav. Hrvatska aplikacija za poboljšanje kontrole arterijske hipertenzije je prototip mobilne aplikacije namjenjena za Android operativni sustav. Pri prvom ulasku u aplikaciju korisnik ispunjava profil unoseći podatke o datumu rođenja, spolu, visini, težini, poznavanju tehnologije, prosječnim mjesečnim primanjima, informiranosti o arterijskom tlaku te specifičnim pitanjima za procjenu kardiovaskularnog rizika. Aplikacija sadržava osnovne opcije unosa mjerenja arterijskog tlaka, unosa lijekova, podsjetnik (engl. reminder) za uzimanje lijekova i grafički prikaz mjerenja. Na temelju prosječnih mjerenja arterijskog tlaka i podataka unesenih pri prvom ulasku aplikacija kategorizira korisnika prema kardiovaskularnom riziku. Prema kategoriji rizika korisnik svakoga dana prima personaliziranu poruku u obliku savjeta dana. Također, aplikacija sadrži edukacijske materijale u obliku članaka i video formata o pravilnom korištenju tlakomjerača, arterijskoj hipertenziji i arterijskom tlaku, liječenju i prevenciji, važnosti i učestalosti, hipertenziji bijele kute i maskirnoj hipertenziji, lipidima, šećernoj bolesti i kardiovaskularnim bolestima. Cilj nam je bio razviti jednostavan, koristan i originalan prototip aplikacije koji se neće samo razlikovati od ostalih sličnih aplikacija prema jeziku, već i po kvaliteti. Potrebno je provesti pilot studiju i provjeriti suradljivost korisnika te usavršiti aplikaciju.

Marina Colić

Nealkoholna masna bolest jetre (eng. nonalcoholic fatty liver disease, NAFLD) najčešća je kronična bolest jetre u razvijenim zemljama. Karakterizirana je povećanim nakupljanjem masti u jetri. NAFLD je povezana s metaboličkim čimbenicima rizika kao što su pretilost, intolerancija glukoze ili dijabetes tipa 2, arterijska hipertenzija i hiperlipidemija. Histološki se kategorizira na nealkoholnu masnu jetru (NAFL), potom nekroinflamatornu formu odnosno nealkoholni steatohepatitis (NASH) sa ili bez fibroze jetre, te ireverzibilne jetrene ciroze. Bolesnici sa svim oblicima NAFLD-a imaju rizik za razvoj hepatocelularnog karcinoma (primarni karcinom jetre). Povezanost arterijske hipertenzije s NAFLD-om nije u potpunosti istražena. U tijeku su mnogobrojne studije koje za sada postavljaju sumnju da je NAFLD samostalni prediktor razvoja arterijske hipertenzije, ali isto tako da i arterijska hipertenzija značajno utječe na razvoj fibroze jetre u NAFLD bolesnika. Glavni mehanizmi kojima se to može objasniti su deregulacija renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava, sistemska inzulinska rezistencija, kronična upala i promjene u izlučivanju adipokina. Rezultat je endotelna disfunkcija i nakupljanje aterogenih citokina. Specifično liječenje ne postoji, već je cilj liječenja usporiti napredak oštećenja ili popraviti postojeće stanje jetre prije nego dođe do nepovratnog stanja bolesti kao što je ciroza jetre i HCC. Dokazano uspješne mjere u liječenju su pravilna prehrana, redovita fizička aktivnost i postepeno smanjivanje debljine. Obećavajuće rezultate daje i primjena inhibitora RAAS sustava. (1-5)